Ovaj Muzej pod otvorenim nebom 150 godina bio je glavni grad bosanskog pašaluka, rezidencija 77 vezira i sjedište dva konzulata. U njemu se nalazi najveći broj očuvanih turbeta na području BiH – ukupno njih sedam. Srednjovjekovna tvrđava Stari grad ili Travnička tvrđava smatra se najznačajnijim kulturno-povijesnim spomenikom grada.
Danas je jedno od najvažnijih mjesta koje dnevno obilaze stotine turista, što zbog same Tvrđave, što zbog pogleda koji se s nje pruža na Vezirski grad i Lašvansku dolinu. Memorijalni muzej “Rodna kuća Ive Andrića“ je najposjećenija kuća u gradu, koja svakodnevno dočekuje brojne turiste, domaće i strane, te čuva od zaborava vrijedne dokumente i predmete književnika, nobelovca, koji je rođen u ovom gradu. Jedna od najpoznatijih i najneobičnijih bosanskih džamija je travnička Sujemanija džamija, u narodu poznatija kao Šarena džamija.
Ova džamija, bezistan do nje i zanatsko – trgovački centar oko nje (restaurirani prema izvornom obliku gradnje) jesu mali muzej osmanske urbane arhitekture Travnika. A u istočnom dijelu Travnika, koji čuva ostatke bosanske tradicije, nalazi se Elči Ibrahim – pašina medresa i izvor “Plava voda“, koja je ustvari i najkraća rijeka u BiH, poznata po svojoj ljepoti i čistoći. Travničani često kažu kako je to najbolji klima uređaj na svijetu. Na Plavoj vodi je i Rudolfova kafana; dobila je ime po careviću Rudolfu koji je ovdje popio kafu i oduševljen njenim ambijentom dao novac da se ista obnovi.
Od tog novca podignuta je mala zidana zgrada u pseudomaurskom stilu. Ipak mnogo je poznatija kao Lutvina kahva, kako ju je u svom romanu „Travnička hronika“ nazvao Ivo Andrić. „Na kraju travničke čaršije, ispod hladnog i hučnog izvora Šumeća, postoji otkad svet pamti mala Lutvina kahva. Tog prvog sopstvenika kafane Lutve ne sjećaju se ni najstariji ljudi; taj je bar stotinjak godina već na nekom od rasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kafu i njegovo ime se pamti i izgovara tamo gdje su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova.“[1] U Lutvinoj kahvi danas uz bosansku kafu sa lokumom služe i po jednu cigaretu sarajevske Drine, što je jedinstven i spcifičan slučaj u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Grad Travnik prostire se na površini od 14.25 km kvadratnih i nalazi se na nadmorskoj visini od 517 metara. Smješten je u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine i predstavlja zaokružen saobraćajno-geografski prostor kojem postojeći prirodni i društveni faktori daju i turistički karakter. Grad je na vrlo pogodnom položaju, u uskoj kotlini rijeke Lašve, koju omeđuje sa sjevera visoka planina Vlašić, a sa južne strane ogranci niže planine Vilenice. Lašvanska dolina je prirodna veza između područja rijeke Vrbasa sa zapada i Bosne sa istoka, pa zbog toga ima veliki prometni i strateški značaj. Stoga Travnik, kao najveće gradsko naselje u ovoj dolini, leži na važnoj putnoj saobraćajnici koja preko doline Lašve povezuje središnju Bosnu sa našim sjeverozapadnim regijama, kao i sa Primorjem. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, Travnik ima 57.543 stanovnika, odnosno 16.641 domaćinstvo.
Historija grada Travnika seže sve do prahistorijskog doba. Kako piše Mihovil Mandić, u okolici Travnika dosad nema tragova pračovjeku, iako ima nekoliko pećina (najpoznatije su Velika i Mala Peća), gdje bi kako Mandić daje naslutiti, moglo biti ostataka iz paleolitskog doba. Ipak, prvi tragovi života na ovom području su oni koji potječu iz mlađeg kamenog doba, neolita. Otkriveni su na lokalitetima Nebo i Mujevine u dolini Lašve. Na ovom prostoru identifikovano je oko četrdeset gradina iz bronzanog i željeznog doba, te ostaci odbrambenih nasipa i nešto metalnih predmeta, nakita i oružja, što ide u prilog činjenici da su na ovom prostoru postojala trajna naselja sa organizovanim načinom života.
U periodu rimskog carstva također nailazimo na tragove života u Travniku. Iz tog perioda pronađene su opeke, grnčarija, novci i nadgrobne ploče sa natpisom, kao i ostaci željezne troske, što je podatak o postojanju rudnika u ovom kraju. Prilikom gradnje željezničke pruge 1892. na 1893. na putu od Potur – mahale prema Gornjoj Čaršiji pronađen je srebreni republikanski rimski novac i brončani iz doba cara Hadrijana, te komad rimske opeke i brončana fibula (spona).
Period srednjeg vijeka, također oskudjeva relevantnim podacima, ali ono što se zna na osnovu pronađenih fragmenata slavenske keramike, te toponima gradina koji je slavenskog porijekla, jeste da je područje Travnika bilo naseljeno slavenskim plemenima. U IX i X stoljeću formiraju se prve prve male države na području Balkana. Teritorijalna uprava srednjovjekovne Bosne bile su župe, pa se tako i u dolini rijeke Lašve spominje istoimena župa. Njen prvi spomen nalazi se u Povelji kralja Bele IV, 1244. godine. U okviru župe Lašva obitavao je i prostor današnjeg grada Travnika. Iz ovog perioda pronađeno je oko devetstotina stećaka, te mnogo primjeraka srednjovjekovnog novca.
Također, iz ovog doba sačuvane su i gradine (tvrđave), koje su u to vrijeme služile za odbranu naselja, među kojima je i gradska tvrđava u Travniku. Ova tvrđava je poligonalnog oblika, i mada nije dokumentovano utvrđeno, postoje indicije da je izgrađena u doba kralja Tvrtka II. Priča se da je u tvrđavi bilo 27 starih topova, koje je 1867. Topal – Osman –paša polupao i poslao u Carigrad. U tvrđavu je vodio most preko potoka Hendeka sve do kapije. Prvobitno most je bio pokretan. Nastanak grada Travnika, dakle, veže se za srednjovjekovno mjesto Lašva koje se spominje u XIV stoljeću kao vlasništvo bosanskog velmože Batala, a prema pisanju franjevca Nedića i drugih da se naslutiti, iako ne potpuno sigurno, da je to područje današnjeg Travnika.
„Niže Travnika s lijeve strane Lašve, vele da je bila stara varoš Lašva, prije nego je Travnik postao varošem..“[2] Ostatak zidina ove srednjovjekovne varoši zadržao se sve do 1848. kada ih je srušio izvjesni Hadži Alipaša tražeći novce. Prema narodnoj tradiciji, u Lašvi je bilo više crkvi, pa i franjevački samostan. Među najbolje sačuvane tvrđave spada travnički Stari grad (Kaštel). Nalazi se na prirodnom uzvišenju koje je sa tri strane okruženo vodom, što mu dodatno otežava pristup. Podignut je u prvoj polovini XV stoljeća kao odbrambeni punkt od napada Osmanlija.
O nastanku samog imena Travnik nema konkretnih podataka. Narodne predaje ime grada dovode u vezu sa ekspedicijom Vuka Jajčanina koji se „na povratku iz Vrhbosne zaustavio na zelenim travnjacima da mu se konj napase (dok u muslimanskoj tradiciji postoji predanje da je riječ o Đerzelez Aliji). Ipak, prema Truhelki, grad je dobio ime prema tvrđavi koja je tu postojala još od srednjeg vijeka, a tvrđava je navodno dobila ime od riječi travnik, što znači činovnik, odnosno onaj koji pobire travarinu.
U jednom trogirskom izvještaju iz 1463. godine stoji da su Osmanlije osim nekih drugih gradova u Bosni zauzeli i Travnik. To je ustvari i prvo historijsko pominjanje ovog grada. Osmanski historičar Dursun-beg, koji je pratio sultana Mehmeda II u njegovim osvanjima, doslovice je zapisao:„Idući sultan Mehmed II prema Jajcu, zaustavi se u Travniku.“[3] Prema narodnom predanju, na mjestu gdje je sultan obavio namaz, sagrađena je Šarena džamija, odnosno Sulejmanija.
Prema Hazimu Šabanoviću osmanska vojska nije zauzela Travnik odmah po osvajanju Bosne. Prema njemu, osmanlije su tek kasnije zauzeli travničku tvrđavu, što se vidi i iz imena džamije u sklopu tvrđave, koja je nosila ime sultana Bajezita II koji je vladao od 1481. godine. Slijedeći tu logiku, da je Travnik osvojen 1463. džamija bi nosila ime sultana Mehmeda II. Prema dostupnim podacima Travnik se već u prvo doba osmanske vladavine počeo razvijati u važan vojni garnizon. Pošto je tvrđava u ranijim vonjim sukobima bila oštećena, Osmanlije su je obnovili i dogradili, a u podgrađu se počinje formirati varoš.
Prvotno je to bila mala kasaba sa glavnim trgom Baš-čaršijom, te nekoliko džamija. Iz ovog ranog perioda spominje se i kameni most preko rijeke Lašve, te han i hamam. Krajem XVII stoljeća Travnik postaje upravni centar bosanskog pašaluka, te je ovaj grad poznat i pod imenom Vezirski grad. Naime, u toku 150 godina, u Travniku je stolovalo 77 bosanskih vezira. Za ove svrhe, u prvoj polovini XVIII stoljeća na periferiji grada izgrađen je Konak, sjedište bosanskih vezira. U vezirsko doba u Travniku niknuli su mnogi objekti javne namjene, kao što su džamije, medrese, hamami, hanovi, bezistani, vodovodi, ulične česme, turbeta, sahat – kule, sunčani sat i drugo.
Kao veliki vakifi Travnika ističu se Mehmed-paša Kukavica, Hadži Ali-beg Hasanpašić, Sulejman-paša Skopljak, te Elči Ibrahim-paša. Travnik je specifičan grad u Evropi zbog činjenice da je jedini koji ima dvije sahat-kule. Jedna se nalazila na uglu Musale (mjesto skupne molitve) i sat na njoj je bio je „alla turca“, u 12 sati je ustvari bilo vrijeme akšama, predvečernje muslimanke molitve. Ova kula stradala je u požaru 1903. kao i veliki dio grada, i po rekonstrukciji joj nije vraćena pređašnja namjena, nego je na nju postavljena vatrogasna sirena koja je upozoravala na požare, te u periodu Drugog svjetskog rata s nje su najvljivane uzbune za opsanost od avionskih napada.
Druga travnička sahat – kula nalazi se u Gornjoj Čaršiji, pored Hadži Ali-begove džamije, koja je sa manjim oštećenjima tokom vremena ostala u svojoj namjeni sve do sredine XVIII stoljeća, kada je nakon rekonstrukcije u nju na kratko smještena prva telegrafska stanica grada Travnika, ali vrlo brzo vraćena joj je stara namjena. Sve do 1973. sat na ovoj kuli je otkucavao vrijeme, a onda se zbog dotrajalosti jednostavno srušila. Obnovljena je 1977. godine. Travničke sahat-kule su od svog postanka dijelile sudbinu i životne tokove ovog grada. Bile su svjedoci uspona i procvata, požara, kuge, ratova, stagnacije grada i na posljetku novog doba. Svoju osnovnu funkciju mjerenja i javljanja tačnog vremena obavljale su sa prekidima, od izgadnje do današnjih dana.
Veliki broj spomenika iz osmanskog doba Travnika je uništen, što u požarima, što nemarom travničkih mutevelija i nazira vakufa (travničkih kadija). Do danas je očuvana Jeni-džamija, podignuta 1547. i zbog nedostatka historijske građe o prvoj podignutoj džamiji u ovom kraju, Jeni-džamija smatra se najstarijom džamijom travničkog kraja. Ekonomski razvitak Travnika veže se za XVIII stoljeće i vakuf Elči Ibrahim-paše. U periodu između 1704. i 1705. ovaj vakif podigao je u Travniku jedan han, berbernicu, potkivačku radnju, veliku kafanu sa šest dućana, pekaru, buzadžinicu, sjenaru, četiri mesarske radnje sa klaonicama, tabhanu, tekiju, mesdžid, medresu sa internatom, knjižnicu i mekteb. Međutim kao i ostali vakufi i ovaj je većim dijelom uništen i danas je svakako medresa jedina za koju se može reći da radi u punom kapacitetu.
Početkom XIX stoljeća Travnik postaje i diplomatsko sjedište francuske i autrijske vlade, odnosno njihovih konzulata u Bosni. Konzulati su navodno otvoreni u cilju bolje saradnje između osmanske i austro-ugarske carevine, međutim iza diplomatskih kodeksa krili su se osvajački, politički, vojni i drugi interesi. U romanu „Travnička hronika, nobelovac Ivo Andrić poetski sugestivno i upečatljivo predstavio je sudbine ljudi iz tih nesigurnih „konzulskih“ vremena.
Krakotrajnu etapu stagnacije Travnika na kraju osmanskog doba smijenit će austrougarski period, tokom kojeg će doći do laganog porsta stanovništva, razvoja novih gradskih funkcija, te daljnjeg prostornog širenja grada. U periodu austrougarske vladavine u Bosni i u Travniku će se prilike znatno mijenjati. Otvaranjem prvih industrijskih pogona, Tvornice duhana (1893.) i Preduzeća za preradu drveta „Ugar“ 1912. godine, počinje industrijska epoha grada Travnika. Značajan projekat ovog doba je i željeznička pruga ranije pomenuta, te gradnja hidrocentrale koja grad snadbijeva električnom energijom.
Podižu se i nove stambene zgrade, posebno duž glavne ulice, parkovi i šetališta, kao i objekti javne namjene, kao što su hotel „Vlašić“, Privredna banka, zgrada kotarskog ureda, osnovne i srednje škole, radnički dom, bolnice, željezničke stanice, medrese, te samostan i osnovna škola Milosrdnih sestara, kao i mnogi drugi objekti od javnog značaja. Već razvijenim gradskim funkcijama, upravnoj, zanatskoj i trgovačkoj, u austrougarskom periodu, pridružit će se industrijska, saobraćajna, te obrazovno-kulturna i zdravstvena funkcija. Promjene koje su se desile u Travniku u ovom periodu, posebno u oblasti školstva, zdravsta i urbanog napretka, vidljive su i danas. Period austrougarske za Travnik znači uključivanje u novije tokove evropske i svjetske historije.
Kraj austrugarskog perioda u Bosni i Hercegovini Travnik dočekuje kao okrug (oblast) sa deset srezova, a 1929. godine status grada se mijenja činom pripajanja Splitskoj banovini, a kasnije Banovini Hrvatskoj. Prema podacima iz 1931. godine Travnik je bio jedna od šest općina Travničkog sreza u sklopu Drinske banovine. Međuratni period između dva svjetska rata smatra se razdobljem stagnacije u razvoju Travnika. Ta stagnacija vidljiva je u slabom porastu stanovništva, slabljenju upravne funkcije, te potpunom zastoju teritorijalnog širenja grada.
Savremeni Travnik rezultat je socijalističke izgradnje kao i velikih socio-ekonomskih promjena nastalih nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina XX stoljeća. Iako ne slovi za grad brzog rasta, ipak je vidljiv značajan rast u demografskom i prostornom razvoju. Velike promjene desile su se i u urbanističkoj strukturi grada. Grad je, prema građevinsko – arhitektonskim karakteristikama, podijeljen na tri osnovne zone; najstariji je istočni dio grada (srednjovjekovno jezgro grada iz doba Osmanlija), srednji dio grada koji zauzima najveći prostor (obuhvata sve historijske periode) i najinteresantniji je turistima, te zapadni dio grada. Ovaj potonji je rezultat savremene urbanističke gradnje i organizacije prostora, a odlikuju ga izražene funkcije stambenog i industrijskog karaktera.
Priredila: Piše: Medžida Čajlaković Kulanić
[1] Ivo Andrić, Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1988., str. 9. [2] Mihovil Mandić, Vezirski grad Travnik, izvanredno izdannje Matice Hrvatske, Zagreb, 1931., str.35. [3] Martin Udovičić, Travnik u vrijeme vezira, Zavičajni muzej Travnik, Travnik, 1973., str. 13.
Bibliografija
Merima Čamo, Urbana abeceda BiH, autorsko izdanje, Sarajevo, 2012.
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Oslobođenje, Sarajevo, 1959.
Alija Bejtić, Elči Hadži Ibrahim – pašin vakuf u Travniku, Sarajevo, 1942.
Enver Sujoldžić, Travničke sahat – kule, Zavičajni muzej Travnik, Travnik, 1989.
Fatima Maslić, Starine i muzeji Travnika, Turistički savez Travnik, zagreb, 1990.
Mihovil Mandić, Vezirski grad Travnik, Matica Hrvatska, Zagreb, 1931.
Martin Udovičić, Travnik u vrijeme vezira, Zavičajni muzej Travnik, Travnik, 1973.
Krešimir Papić, Travnik grad i regija, Zavičajni muzej Travnik, Travnik, 1975.
Martin Udovičić, Travnik u vrijeme Austro – Ugarske, Zavičajni muzej Travnik, Travnik, 1981.
Ivo Andrić, Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
