Pijući vodu sa Konjske česme, onako pomoću dlana savijenog u obliku duguljaste posude, Ibro nehotice uhvati pogledom kuću Hadžije Mazića. Nije znao mnogo o njoj, znao je samo da u toj kući stanuju učiteljice samice a da u prizemlju u radnjama sa ćepenecima grnčari prodaju svoju robu.
Bila je to oveća četvrtasta kuća koja se naslanjala jednom stranom na jednospratnicu iz doba Austrougarske u čijem prizemlju su bili muški i ženski frizerski salon.
Spoj Orijenta i Zapada, spoj Turskog carstva i Austrougarske monarhije. Krov kuće je bio na ,,četiri vode” pokriven šindrom, ručno klesanim hrastovim drvenim letvicama dužine nepunog metra i širine desetak centimetara. Kuća je bila vidljiva sa tri strane tako da je Ibro mogao svoju znatiželju zadovoljiti posmatrajući je onako cjelovito stvarajući u svojoj glavi sliku prijašnjih vremena iz doba kada je ova kuća možda bila vidljiva i sa one četvrte strane, one strane koja je bila naslonjena na onu kuću iz doba Austrougarske.
Prilaz kući i sama avlija kuće bila je pokaldrmisana kamenim oblutcima vjerovatno iz rijeke Bosne koja je proticala stotinjak metara niže, odmah ispod Medrese i Čaršijske džamije.
Poželio je Ibro više saznati o toj kući koja se bez obzira što je bila najstarija među ostalim kućama, isticala svojom ljepotom a posebno stamenošću koju joj je omogućavala njezina četvrtasta struktura i koja se čvrsto naslanjala na zemlju bez obzira što u njoj nema ni trunke betona a ni željeza u odnosu na kuće Ausrougarke gradnje.
-U ovoj zemlji Bosni ima nešto vrijedno dok je ovoliko puta osvajana, pomisli Ibro, -Najposlije građevine su te koje svjedoče tim vremenima, i onako nesvjesno Ibro se približi Šestića hanu i stolovima koji su bili poredani ispred Hana. Sve je to bilo vrlo blizu, i Konjska česma i Hadži-Mazića kuća i Šestića han. Već je Ibro čitao u starim knjigama o hanovima u Bosni za vrijeme Turskog doba i o njihovoj ulozi na putu koji je vodio od Sarajeva pa sve do Istanbula.
Ali Ibro je tada poželio da čuje nešto više o kući Hadžije Mazića. Polako se primakao bašti Hana gurajući onu trokolicu ispred sebe i sjeo na panj koji je namjerno tu ostavljen da bi mogao poslužiti kao rezervna stolica ako su ostale stolice bile zauzete. U bašti Hana bilo je oveće društvo koje je međusobno razgovaralo, pa iako su stolovi bili razmaknuti , oni su mogli između sebe razgovarati. Nisu upadali jedni drugima u riječ, čekali su da jedan završi a da drugi nastavi.
Vidjelo se po odjeći, a i po zavezanim konjima uz ogradu, da oni nisu iz grada nego da su iz nekog sela u okolini Zenice. Konji su bili natovareni namirnicama i Ibro i po tome zaključi da su ovi seljani došli u grad da se snabdiju.
Sjedeći na polovini panja leđima okrenut bašti, jer time je kazivao da nije gost bašte Hana, Ibro je mogao na staklu ekrana televizora, kao na ogledalu, vidjeti lica gostiju u bašti a i čuti o čemu pričaju. Čuo je poznati glas ali je okrenuvši se da vidi od koga dolazi, spazi nepoznatog čovjeka koji nije na sebi imao leptir mašnu i lako prepoznatljiv šešir na glavi. Čovjek je imao francusku kapu na glavi, i nekakav čudan kratki kaput koji je ličio na prepravljeni željezničarski ili milicionerski šinjel ispod kojega je bila obučena flanelska košulja sa ruskom kragnom. Na nogama su mu bile vunene čarape preko kojih su bili navučeni gumeni opanci.Ruke su mu bile koščate a lice izbrazdano dugačkim borama koje su podsjećale na brazde sa njiva, kao da mu samo lice kaže: -Jesam, ja sam zemljoradnik sa ovih brdskih Bosanskih njiva.
Gledajući ga, Ibro ga pokuša usporediti sa starom slikom jednog Austrijskog slikara ispod kojeg je bio prigodan tekst o Bosanskom seljaku:
,,Evo vam ga iznosimo, gospodo po gradovima koja ne uzimaste prigode, da ga vidite licem u lice. Takav vam je najčišći predstavnik naše krvi, ovaki tip razvija se u šaputanju čarnijeh gora i lugova, gdje ,,ptica svojim glasom pjeva”. Dostojno ga možemo izvesti ,,pred sv’ jeta puke ostale”, s ponosom možemo reći: ,,Evo vam vaša korenika! Široko je u njega i visoko čelo, znak, da pod njim gori božja iskra, da je elemenat dobro došao u prosvjetnom pomicanju čovječanstva. U njega je dobra, bezazlena duša, golubinja ćud slovjenska, pogled živ i bistar, s prve mrva nepouzdan, jer je pogled, s kojim gospoduje miso i iskustvo, pa se ne predaje na slijepu vjeru. Al kad te jedanput upozna, onda ti se sa svijem priljubi, sluša te, povjerava se.
Evo u jednom ovakvom momentu, gdje su spale sve prepone, koje seljačku ćud odbijaju od čovjeka kaputaša, uhvatio ga naš slikar. Stoji mu modelom, stoji u potpunom pouzdanju. Istina, nešto se malo smiješka zabilo u očne mu kutove, jer mu čudno biva, što je taj stranac baš njega odabrao, da pred njim poskakuje s kičicom u ruci. A Bog zna, možda se smiješka i za to, gdje eto baš pojeftino dođe do fine cigare, koja se tako slatko pod nosom dimi”.
-Nije to Hajdar, možda mu je brat, ko zna?, pomisli Ibro i naćuli uši jer se razgovor vodio o Hadžimazića kući i njenom nekadašnjem vlasniku.
-Neće se valjda majstor Mićo pitati gdje sam do sada, on je iz Banjaluke pa toliko ne poznaje Zenicu da može procijeniti koliko mi je potrebno od radnje do Kanala i nazad, a i Miro je ostao u radnji i može mu se naći pri ruci ako šta zatreba, najposlije već sam skoro došao do Kaknjine kuće i do radnje, zaključi Ibro i nastavi da sluša seljane, goste bašte Šestića Hana.
-Vidite ljudi, započe čovjek sa francuskom kapom na glavi, -Mi sjedimo ovdje, pijemo kahvu i razgovaramo. Ko je prije sve sjedio na ovim štokrlama i ovako razgovarao spominjući odabrane ljude iz Zenice i Zeničkih sela? Evo ovaj Han, Šestića Han postoji već par vijekova. Ipak se on zove po vlasniku Šestiću i nasljeđivali su ga potomci Šestića da bi sadašnji vlasnik bio Hamdo Šestić. Nestajali su fizički mnogi Šestići a Han je ostao Šestića Han.
Šestićima je suđeno da se i poslije njihovog fizičkog nestajanja dugo spominju u narodu. Oni su svojom dobrodušnošću i mudrim načinom života ostavili nenametljive tragove i glasove o sebi, takve tragove da uđu u poslovice, anegdote, legende. Šestići su iz grada, a evo nedaleko od nas, svi odavde to dobro vidimo, nalazi se kuća našeg seljana Hadžije Mazića. I on je zaslužio, sa svojim plemenitim postupcima, neobičnim življenjem i izuzetnom ljudskošću , da se spominje u narodu i da se te priče o njemu prenose s koljena na koljeno, zastade pripovjedač i motajući cigaru nastavi:
-Hadži-Mazić je iz našeg sela Jurjevića, i zvao se je Hajdar Bajrambašić, a kasnije su ga prozvali Hadži-Mazić, kada je već obavio Hadž. Kao kršan i naočit momak doselio se u Zenicu gdje se bavio različitim zanatima, a najviše prodajom brdila. Sirotinja je to bila u mladosti. Nadničio je po selima rano ostavši bez oca, a majka ga je velikom ljubavlju obasipala tepajući mu još kao novorođenčetu ,,Mazo” moja.
Kada je poodrastao i zajedno sa koscima kosio Babinjske livade znao je oštreći kosu belegijom govoriti: Ide k’o mazija, što je bilo dovoljno da mu kosci nadiju ime ,,Mazija”, ime koje će ga proslaviti i iza čijeg imena će ostati ova prelijepa i prebogata baština; govori ljudina a njegovi suseljani ga pomno prate. Ibri je ova priča postala zanimljiva i kao omađijan ju je slušao. Tišinu i govor ljudine je povremeno bilo prekidano rzanjem privezanih konja koje je handžija Hamdo hranio zobom iz svoje ruke, blago ih milujući po grivi.Ljudina nastavi:
-Hajdar Hadži-Mazić bi nagrađen za svoju dobrotu naročito prema većom sirotinjom od svoje, i sjekući na svom imanju jedan stari grab u njegovoj duplji pronađe gomilu dukata, koji su u dodiru sa svjetlom toliko bljeskali da je Hadži-Mazić za trenutak od davno izgubljene boje i topline plamena dukata izgubio vid. Tako je naš Mazo tim dukatima od Jevrejina Avrama Ozme kupio ovu kuću a ubrzo obavio i Hadž. Kuća je bila toliko skupa da ju je jedino mogao Mazo kupiti, a Avramovo obrazloženje je bilo: -Moj Mazo, kupio si dio Stambola, sretan si čovjek.
Mazo je svome gradu a i selima Babinjskim puno toga učinio. Pozajmljivao je novac bez kamata a često je dugove i otpisivao.Umro je 1938.godine a iza njega je ostalo golemo bogatstvo koje su čitav dan dijelili njegovi nasljednici. Hadžija je kuću Uvakufio i evo je dan-danas prkosi vremenu . Iza njega je ostala i izreka koja se često koristi u Zenici: “Zadržao se k’ o Mazići kad su zlatnu babovinu dijelili.”
Završi seljanin priču, a handžija Hamdo Šestić uhodanim potezom pokupi džezve i findžane sa stola i udalji se u han. Ubrzo se pojavi sa tacnom na kojoj su bile osrednje maštrafe sa limunadom u njima:
-Gazda časti, reče povisoki handžija Hamdo Šestić, čovjek pedesetih godina , nasljednik ovoga Šestića Hana, Hana još iz turskog doba.
Njegova neizbježna lula već se bila ugasila u njegovim ustima dok je pomno slušao seljaninovu priču o Hadžiji Maziću i njegovoj kući, nježno timareći konja da ne bi svojim rzanjem omeo pripovjedača. Vjerovatno je, ovdje Hamdo u Hanu imao priliku da sluša ovu priču i prije, ali po njegovom izrazu lica se moglo vidjeti da je zadovoljan onim što je ovaj Babinjac ispričao o Mazi i njegovim dukatima.
Autor: Ibrahim Emić
Izvor: zenicablog.com
