Čučkova, čaršijska ili džamija Sinana dedi-efendije
Tri dana ustanici i Crnogorci raziđivaše munaru Čaršijske džamije. Tako iskaljivaše bijes taložen stoljećima, koji sada podgrijavahu ruski špijuni što preplaviše Crnu Goru i Hercegovinu, ali i inatiše se onim Nevesinjcima, muslimanima, koji se zabarikadiraše gore, u Carevoj džamiji. Otud je tuklo silovito. Sijevalo je i iz okolnih zgrada, iz mekteba, s pendžera medrese, s kupole Roznamedžijine škole, odasvud. Pucalo se odozgo tako precizno da su se samo čuli jauci najhrabrijih među ustanicima, koji pokušavahu da se sa strane doprežaju do haremskog zida ili da pretrče preko ceste do stabla stogodišnje lipe, čija bi ih razgranala krošnja zasigurno sakrila pred pogledima onih što se zabarikadiraše i siju vatru kao sumanuti.
Najprecizniji bijaše strijelac koji se popeo na munaru. Izašao je taj na šerefet i odozgo pobi sve što se kreće opustjelom čaršijom po čijoj kaldrmi leži nekoliko mrtvih šegrta – oni se u zoru odazvaše ezanu i pohitaše ovamo, u Čaršijsku džamiju, da sklanjaju sabah-namaz pa da dođu do dućana prije gazda, a ustanici, koji uletješe u grad tačno u trenutku kada se sa sve četiri nevesinjske džamije oglasiše mujezini, smaknuše ih odmah, bez milosti, ne pitajući ni za vjeru ni za godine.
Svaki put kada bi odjeknula puška s munare, čiji bi se pucanj po pravilu stapao s vriskom pogođenog, ovdje, među ustanicima zbijenim uza zidine Kolakovića hamama, neko bi se cijelim raširenim dlanom udario po oznojenom čelu, pa, spuštajući zgrčene prste niz lice, zavapio za topom, samo da im je kakva topčina, ma i najcrnji krnjo, pa da biju tog nišandžiju dok ga ne hitnu skupa s munarom skroz gore na Jezdoš.
Istovremeno, na ćosavoj munari Čaršijske džamije, kojoj već bijahu rastočili šerefet, pomaljala bi se kakva raščupana ustanička glava i zabijala špicu između kamenih blokova pa bijesno bila po njoj kratkom macolom sve dok se kamen ne bi odvalio i survao na kaldrmu, uz uzvike odobravanja onih što ležaše razbacani pod međama prikovani preciznom paljbom strijelca s munare Careve džamije. Tako, valjda, ustanici, koji zauzeše cijeli grad i spališe sve što im je palo pod ruku, poručivaše onima što su se zabarikadirali u Carevoj džamiji, a posebno onom što bije sa šerefeta, da će uskoro i oni doći na red pa će i munara pod njim da se skruni sva u kamen i prah i da nikada više, za vijeke vjekova, s nje ni jedan hodža na ovom svijetu neće pustiti svoj glas.
RUMENO PRASKOZORJE
Četvrtog dana munara bijaše tek hrpa kamenja nabacana pred rastočenim vratima koja nekada predstavljahu ulaz u najljepšu nevesinjsku džamiju. Na tom kamenu, svijajući škije duhana i lijeno ih oblizujući prije nego ih pripale jedan od drugi, u svojim bijelim gaćama od ketena ogromnih turova, s gunjevima od ovčijeg runa navučenim na gola leđa, kose bijele od kamene prašine, sjedili su ustanici, pogureni i ozbiljni, i zaneseni u svoje misli. Bijahu toliko zaneseni, ili pak toliko obunani vinom i lozovačom, da se niko od njih ne bi ni trznuo kada bi puščano tane udarilo u kamen na drugoj strani hrpe, one koja se mogla vidjeti s munare Careve džamije. To bi onaj nišandžija, koji im već tri dana živac po živac kida, s vremena na vrijeme opalio da ih opomene da je još gore i neka s munarom Careve džamije pokušaju uraditi ono što uradiše s munarom na džamiji Čaršijskoj.
U neko doba jedan od ustanika poskoči i, bez riječi, ljut da se zrak oko njega ljuljao u jari, nenadano zgrabi onaj kameni blok na kojem je sjedio i, kao da se negdje na širokom Nevesinjskom polju nabacuje kamena s ramena, hitnu ga niz mahalu. Kamen udari u kaldrmu i otkotrlja se niz sokak prema Morićevcu, skoro do sahat-kule, a jedan od ustanika, koji je išao prema njima, morade dobro da poskoči da ga kamen ne bi udario po nogama. On dreknu na onog da pazi kud kamenje baca, inače će, pa se prekinu usred riječi i razdrelji košulju i mahnu puškom. Ha, uzviknu onaj što je bacio kamen i nogama se ukopa u kaldrmu i stisnu pesnice kao da iščekuje onog da ga napadne. Utom, još jedan od ustanika poskoči s hrpe kamenja, dohvati blok na kojem je sjedio pa ga zafrljati niz sokak. Kamen se ne bijaše ni smirio, a on se sasvim raspojasa, svuče gunj sa sebe i dohvati drugi pa i njega hitnu.
Sada svi skočiše s one hrpe pa se počeše nabacivati i takmičiti čiji će se kamen otkotrljati najbliže sahat-kuli i sasvim se zaboraviše u toj nastranoj igri. Onaj nesretnik što se slučajno zatekao na putu između sahat-kule i Čaršijske džamije sada je skakao s noge na nogu, na jedvite jade izbjegavajući kamenje koje se u grupama kolovrtalo po kaldrmi i teškom mukom se spasi, i to tako što uskoči u jedan od izgorjelih dućana.
Predvečer dotjeraše volovske zaprege, s kojima su tri dana odvozili robu iz opljačkanih dućana i kuća, i svu noć tovariše na njih kamene blokove od razidane munare i voziše ih negdje daleko. Carevu džamiju ne osvojiše i bi ona jedina od četiri nevesinjske džamije koju ne porušiše za svog bivanja u ovoj kasabi.
Posljednji ezan s munare Čaršijske džamije proučio je Hasan-efendija Trebović, sin Jusufov. Tri dana ranije, dok je munara još stajala odusprav, a Nevesinje se uljuljkivalo u svojoj bezbrižnosti, odbijajući da čuje one iz Careve džamije, koji danima prije toga govoriše da onoliko špijuna oko Nevesinja i onoliko drskosti u pravoslavnih seljaka zasigurno neće izdobriti pa se valja pripremiti na najgore, popeo se on uz basamake munare, othukujući i brišući znoj s čela i sjećajući se vremena kada se trčimice mogao popeti uz munaru, pa vremena kada mu je trebalo samo jednom da predahne, a sada mu treba pet pauza. Gore, na šerefetu, gledajući raspuklo nebo na istoku, s rumenim oblacima koji su se iskobečili kao meso prezrele smokve kada je raspučiš prstima, još jednom je, kao i za svakog vedrog i obećavajućeg dana što se budi pred njegovim očima, premotavao misli o tome kako nema veće nagrade na ovom dunjaluku nego gledati odavde kako se rađa još jedan dan pod Božijom kupolom i poželio je da se ovaj trenutak rastegne u vječnost.
Ali, kao i svih prijašnjih godina, iz tog umilnog snatrenja trže ga rezak glas Muharem-efendije, sina Abdulahova, s Careve džamije, koji, po svoj prilici, nije imao dušu za uživanje u rađanju novog dana. Kao da ga je nešto prepalo, Hasan-efendija se trže, podiže ruke, raširi dlanove iza ušiju i pusti svoj glas kao da njime nastoji dohvatiti glas Muharemov. Dok je pozivao ljude na molitvu, kružeći šerefetom i sijući svoj glas na sve strane, dobacujući ga glasu Omer-efendije Kolakovića, s Džamije hadži Velijudina Bakrača, koja nije imala šerefeta, činilo mu se da otuda, iza sahat-kule, kao da čuje nekakvu pucnjavu, nekakvu vrisku, ali ezan nije prekidao. Zna tako ponekad biti da se čobani svojom bezobraznom pjesmom nadvikuju s glasovima mujezina, a nije rijedak slučaj da kakav bekrija koji luta oko grada ne trijezneći se potegne kuburu pa zaprangija u nebo iz čiste obijesti.
Kada je završio s ezanom i kada su zamrli i ostali ezani s još tri nevesinjske munare, učini mu se da je pucnjava sve snažnija, da se pucanj spaja s pucnjem, sve su bliži, a oni glasovi puni bijesa i pjesme nadojene prijetnjom više nikako nisu mogle poticati iz glasova pastirskih. Tada pogleda prema munari Careve džamije i u mislima mu proletješe njegove riječi kojima je ljudima iz čaršije objašnjavao da su imami u Carevoj džamiji uvijek bili skloni pretjerivanju i hvalisanju, i u grmu ti su vidjeli vuka, te da od toga da bi se raja pravoslavna mogla podići na ustanak i ući u grad nema ništa.
Sada ga od vlastitih riječi spopade strah. Bože, ti si kadar, došapnu se s nebom i sjuri se niz kamene basamake. Dolje, na izlazu iz munare čekao ga je strašan prizor – nekoliko vjernika koje je dozvao na sabah-namaz ležalo je u krvi pred ulazom u džamiju, a tri raščupana ustanika, s uperenim puškama, stajala su okrenuti prema njemu i cerili se. Prije nego je osjetio kako ga po cijelom tijelu prožima vrelo olovo uspio je pomisliti kako je njegov glas, kojim pet puta dnevno poziva ljude na ezan, sada poslužio kao znak ustanicima da počnu s ubijanjem, pljačkom i paljevinom po cijelom Nevesinju.
DŽAMIJA ZA MAGACIN
Sasvim razorena, čađavih zidova, s nekoliko svježih humki u haremu, pod kojima ležaše oni koje ustanici smakoše pod njenom munarom onog sabaha kada upadoše u Nevesinje, stajala je tako Čaršijska džamija pet godina. Stajala bi možda i više da neki Hadži Derviš Čučak ne nanijeti da je obnovi. O njemu se ništa više ne zna doli to, a i to nepouzdano, da je on, ili otac mu, ili djed, ili pradjed, doselio u Nevesinje iz Sarajeva, gdje su se navodno prezivali Hadživezirovići – i još se zna da je ova porodica dala dvojicu alima: Redžep-efendija bio je muderis medrese u Kladnju, a Bećir-efendija odselio je u Tursku i ondje umro. Taj Hadži Derviš Čučak opravi zidove, uzdignu krov, popravi sofe i mahvile i drvenariju, ali nestade mu novca pa tako džamija ostade bez munare. Otada je narod zove Čučkova džamije, a njoj, onakvoj ćosavoj, to ime i priliči, kao da je njime zovu od pamtivijeka.
Takva, bez munare, služila je čaršijskoj gospodi, majstorima i trgovcima iz dućana i njihovim šegrtima i kalfama i svijetu koji bi se zadesio kraj njenog harema, a mrzilo ga da se pentra uz čaršiju do Careve džamije ili da se spušta do sahat-kule i do Dugalićke iza nje što stoji uz samu novosagrađenu pravoslavnu crkvu. U vrijeme ezana mujezin bi izlazio i stajao uza zid, tačno na ono mjesto gdje je nekada, prislonjena uz džamijski zid, stajala munara. Tu se propinjao na onih nekoliko kamenih blokova što ih ustanici ne uspješe otjerati na taljigama, uzdizao se na prste kao da hoće da nadvisi lipovu krošnju koja je natkriljivala cijeli džamijski krov i, tako uzdignut k nebu, poput ždrala, puštao svoj glas. Za munarom, ako je njena uloga da se mujezin uzvisi ponad sviju kako bi glas prostro po cijelom džematu, nije ni bilo potrebe. Glas njihovog mujezina ionako, s onih nekoliko blokova ostalih od munare, sasvim dobro se čuo po cijeloj Višnjevoj mahali, pa ga i preticalo, i sudarao se on s glasovima mujezina s Careve džamije koji je bridio niz čaršiju, s glasom mujezina s Dugalićke koji se uspinjao njome, i glasom mujezina s Pekušića džamije na Vakufu, koji je lelujao nad čaršijom kao da istovremeno dolazi sa svih strana skupa.
Ali, godine i daleki ratovi i dogovori velikih sila donesoše promjene pa se čaršija sve više osipaše. Mnogi Nevesinjci, muslimani, uputiše se na istok gdje se povlačila oseka Osmanskog Carstva, slijedeći varljivu zvijezdu vlastite sudbine, a trgovinu preuzeše pravoslavci i katolici. Kada se naniza tačno pedeseta godina od onog dana kada je Čučak nanijetio da je obnovi, za džamijom usred čaršije više nije bilo potrebe. U Nevesinju ostade tako malo muslimana da im je i Careva džamija bila dovoljna. Bila je godina 1930, bila je Jugoslavija, bio je kralj u Beogradu i bilo je da je tada ova džamija sasvim zatvorena i ostavljena na milost i nemilost vremenu i ljudima.
Nakon Drugog svjetskog rata nova vlast našla joj je novu upotrebnu vrijednost – služila je kao magacin novoosnovanog socijalističkog preduzeća. Uprkos tome, pred njom, u uskom haremu godinama je stajao nišan Hasan-efendije Trebovića, posljednjeg imama koji je s njene munare izučio ezan, ne znajući, jadan, u to rumeno praskozorje ispunjeno mirisom prezrelih smokava, da će svojim glasom pokrenuti ustanički napad i ruku koja zatvara i njegovu vlastitu sudbinu.
Ovako u knjizi Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, objavljenoj 1990, piše historičar Hivzija Hasandedić: “Ovu su džamiju zapalili ustanici i Crnogorci, kada su 29. augusta 1875. upali u Nevesinje i u džamiji pobili nekoliko muslimana i među njima i imama Hasan-efendiju Trebovića, sina Jusufova. Svi ovi šehiti sahranjeni su u malom haremu pred sofama džamije gdje se do nazad tridesetak godina nalazio samo nišan spomenutog imama Hasan-efendije Trebovića. Danas ni njega nema.”
STARINSKA DŽAMIJA
Prije nego je ustanici i Crnogorci zapališe, a Čučak obnovi, ovu džamiju Nevesinjci su zvali po njenom osnivaču – Džamija Sinana Dedi-efendije. U to vrijeme – zamišljamo – s dvije strane bila je okružena višnjikom, a u proljeće, kada višnje razbeharaju, ljudi su morali trčimice prilaziti njenoj kapiji, jer sve bijaše bijelo i sve bijaše uzujano od silnih pčela koje su letjele od cvijeta do cvijeta i po cijelom haremu, tražeći vodu na česmi pred džamijom. Niko ne zna kada je tačno izgrađena, vakufnama nije sačuvana, a starost joj određuje Evlija Čelebija koji je u Nevesinju boravio 1664. godine. Ali on, Čelebija, ne uspijeva da se odupre vremenskim olujama pa da joj barem približno odredi godinu gradnje ili barem vrijeme u kojem živješe taj Sinan Dedi-efendija. Kako u cijelom Nevesinju, niti u cijelom kraju, ne nađe ni riječi o tom Sinanu, Čelebiji ne preostade ništa drugo nego da se uhvati za ono “dede”, da vidi u tom ukrasu prve derviše što s osvajačkom vojskom pohodiše Bosnu, pa smjesti izgradnju ove džamije u starinsko doba i nazva je Starinska džamija. Naravno, kako niko u ono vrijeme kada je Čelebija putovao Bosnom nije imao uvida u njegove zapise, ni ovdje ljudi ne znadoše da ju je tako prozvao pa se to ime i ne primi za nju.
Naučnici smatraju da je i ona izgrađena negdje u prvoj polovini 16. stoljeća, u godinama kada su građene još dvije nevesinjske džamije – Careva džamija i Dugalića džamija. Kazuje se da je bila pokrivena olovom i da je imala munaru visoku 12 metara. O osnivaču kadi-Sinanu ne zna se gotovo ništa, osim da je, kako mu to prefiks uz ime kazuje, bio kadija, a pretpostavlja se da je rođen ovdje, u Nevesinju. Na osnovu kazivanja Evlije Čelebije o tome kako je u njegovo vrijeme u Nevesinju bilo šest mekteba, pretpostavlja se da je vakif ove džamije sagradio uz nju i mekteb. Hivzija Hasandedić spominje nekog Husein-hodžu, koji je 1770. i 1775. godine bio imam ove džamije i mutavelija ovog vakufa. U to vrijeme ovaj vakuf je na dugu kod osam različitih dužnika imao 15.100 akči, a kraj oko džamije nazivao se Sinan-begova mahala.
Godine 1992. oni potomci nevesinjskih ustanika, koji se prikloniše zločinačkoj organizaciji koja je sebi postavila za cilj da sravni sa zemljom sve što podsjeća na vrijeme osmansko, rušeći nevesinjske džamije, ne dosjetiše se da je i taj magacin nekada bio bogomolja te je ne sravniše sa zemljom. Danas je Čaršijska džamija obnovljena, bez munare, ali i bez vjernika: u popisu iz 1991. godine u općini Nevesinje popisano je 3.313 Muslimana, a u popisu iz 2013. tek 533 Bošnjaka. U samom gradu 1991. bilo je 634 Muslimana, a kući se nakon pogroma vratila tek šačica – u popisu iz 2013. godine bilo je tek pet Bošnjaka. Nad ovakvom rječitošću statistike čovjek naprosto zamukne.
STAV
