Šemsi Ahmet-pašina džamija, poznata i kao Kuskonmaz džamija, u prevodu s turskog znači mjesto na koje ptice ne sleću.
I zaista, vijekovima, otkako je napravljena, na nju nijedna ptica nije sletjela.
Mimar Sinan, znameniti osmanski graditelj, ostavio je u nasljeđe mnoštvo građevina koje svojom ljepotom i funkcionalnošću već stoljećima oduševljavaju svoje posjetitelje. Među njima je i kompleks Šemsi-paše u Uskudaru.
Šemsi-pašina džamija je izgrađena 1580. godine po naredbi velikog vezira Šemsi Ahmet-paše, koji je na ovu visoku poziciju došao nakon Mehmet-paše Sokolovića. Smještena je u velikom i gusto naseljenom okrugu Uskudar, u Istanbulu. To je ujedno i jedna od najmanjih džamija urađenih po naredbi velikog vezira. Međutim, njena minijaturna dimenzija u kombinaciji sa živopisnom lokacijom rive čine je jednom od najatraktivnijih džamija u gradu.
Kompleks stoji na približno pravouglom prostoru podešenom istočno-zapadno sa obalom Bosfora. Jednokupolna džamija se naslanja na obalu jednim krajem sa susjednim mezarom, turbetom vakifa. Vrt iz kojeg se pruža pogled na Bosfor, okružen je sa dvije strane medresom, na trećoj strani sa džamijom te morskim zidom na četvrtoj. Jedna od neobičnosti ove džamije je u tome što je mezar Šemsi-paše odvojen od unutrašnjosti rešetkom. Dvorana je okrunjena ogledalnim svodom u visini tambura molitvenog prostora. Ima tri prozorska okna okrenuta prema Bosforu i devet gornjih prozora na tri zida, ukrašenih obojenim staklom.
Malen, ali veličanstven kompleks građevina, sastavljen od Šemsi-pašine džamije, medrese i turbeta, podsjeća na prvi veliki dio Mihrimah-sultan džamije. Međutim, dok je Mihrimah-sultan džamija smještena na vrhu jednog kompleksa, Šemsi-pašina džamija je malo iznad nivoa mora. Tako smještena dijeli život s morem, pa valovi s vremena na vrijeme zađu i operu pješačke staze. Vidi se da je Sinan, kako bi ostvario ovakvu zamisao, tražio mogućnosti u tek malo nagnutom tlu džamijskog prostora.
Pod uglom od 45° na osnovu džamije, u obliku slova L, smještena je medresa. U kompleksu Selimije u Edirnama su na dva ćoška, iznad kvadratne osnove mederese i više škole, smještene sobe za učenike. Pri izlasku iz soba osjeti se bliska arthitektura Selimije, što je Sinan primijenio i u Šemsi-pašinom kompleksu. Izlaskom iz medrese želio je omogućiti okupljanje u središnjem prostoru koji okružuje džamiju, te na taj način uvećati njenu vrijednost.
Sa dvije strane džamije dominiraju dva potporna stuba, natkrivena trijemovima. Sinan je iznova oživio analizu geometrijskih formi prisutnih i u avlijama Selimijine medrese i više škole. Potporni lukovi na četiri ugla džamije koji upotpunjavaju ogromnu ispupčenu kupolu, svod koji prekriva turbe u njenom susjedstvu, soba za učenje (dershana) i njena kupola koje se nalaze iznad niza kupola koje prekrivaju sobe medrese, te unutrašnja avlija medrese sa munarom preko puta, kao fokus građevine, vješto su uvezani u cjelinu.
Proučavanje Šemsi-pašine džamije, napravljene 1580. godine ili četrdeset dvije godine nakon izgradnje Mihrimah-sultan džamije na Uskudaru, dovodi nas do veoma osviještenih zaključaka. Uočavamo sličnosti sa Mihrimah-sultan džamijom i medresom:
Baza kupole i stubovi na uglu prema moru pravougaonog oblika;
Smještaj kubne baze kupole iza centra;
Veća debljina munare između medrese i džamije;
Duboki hlad nastao od rubova prostorija za žene i sultane, daje utisak da džamija lebdi zbog toga što ne prikazuje vezu sa tlom;
Stil koji prikazuje da se masa džamije u odnosu na medresu sliva prema moreuzu.
Predvorje sa tri polukupole okrenuto je ka moru. Na prednjoj strani direktna veza sa ulazom u prostorije za žene i sultane te predvorje sa polukupolama uklapa se u vanjski format. Plava beskrajna vodena površina koja se pruža sa sjevera, od Sarajburnu unutrašnjosti moreuza, stiže do rubova prostorija za žene i sultane te do nivoa mihraba.
Sinan je u gradnji Šemsi-pašine džamije primijenio arhitekturu tijela Mihrimah-sultan džamije. Zidovi džamije su od lomljenog kamena, a kupola je presvučena olovom. Suprotno ovome, zidovi medrese u dvije boje napravljeni su od kamenih blokova što nam oslikava Sinanovu zamisao i razliku između dvije građevine.
Kada se uđe u kompleks Šemsi-paše, u dvorištu na jugoistočnoj strani vidi se džamija sa desne strane, ulaz u džamiju i stubovi prostorije za žene i sultane, a sa lijeve strane more i medresa okružena trijemovima. Krećući se pogledom ka Mihrimah-sultan džamiji, nailazimo na kapiju vidikovca, a pogled ide dalje ka obali mora, moreuzu, Topkapi tvrđavi iz Mihrimah-sultan kompleksa ili na Crno more.
Dok zid mihraba Mihrimah-sultan džamije i prostor natkriven sa tri polukupole čuvaju granice duhovnog svijeta, suprotna obala beskrajnog mora daje znak pripadanja granicama ovozemnog svijeta. Rješenje Šemsi-pašine džamije uzima unutrašnjost moreuza u krilo i utapa u sliku sa sobom.
Sveprisutnost vode je inspiracija i simbol vječnosti koji je vezan za prapočetak civilizacije.
Autor: Amina E. Nouri
Literatura:
Babović N. (2005), Mimar Sinan – govor majstora, magistarski rad, Sarajevo, Arhitektonski fakultet
Zukić K. (2001), Islamska arhitektura, knjiga I, Sarajevo, Bošnjački institut
