Srmovez je tehnika veza sa tradicionalnih prsluka, narodnih nošnji,papuča koja zahtijeva veliku preciznost i strpljenje te predstavlja vezenje srebrenim ili zlatnim koncem.
Ovaj zaboravljeni zanat. ali u sasvom jednom novom obliku prenijet na platno, nešto je što će zasigurno privuči pažnju znatiželjnom oku ali svakako i postaviti jedan nivo iznad onog standardnog ili staromodnog pristupa u izrad folklornog dekora.
Nedžida Tabaković, profesorica u penziji, nakon što je završila Metalurški fakultet u Zenici, radni vijek provela je u Srednjoj mješovitoj školi u Žepču. Čitav život bavila se humanitarnim radom, a nakon odlaska u penziju odlučuje se posvetiti čuvanju bh. tradicije i kulture.
“Moj je otac radio u pozorištu. Ja sam to gledala i voljela sam to, ali život, studiranje porodica, sva dešavanja koja su bila – nisu mi to dozvoljavala. Pošto sam došla u penziju, shvatila sam da trebam nekako vrijeme da upotrijebim, da se smirim”, priča autorica izložbe.
I tako su nastala ova fascinantna djela dekorativne umjetnosti koja govore o životu, modi, kulturi i kreativnosti naših predaka. Zahvaljujući pojedincima koji čuvaju od zaborava istinske vrijednosti naroda BiH nadamo se da će srmovez imati mjesta posebice kod žena u našim udruženjima šrom domovine ali i dijaspore.
Ovisno o motivima i velični samog detalja ova djela nastaju sedmicama ali ponekad i mjesecima. Kako gospođa Nedžada kaže da je sam čar u nastajanju ovog djela upravo vrijeme provedeno u izradi jednog ovakvog ručnog rada. Nekada su to u stara dobra vremena bila sijela gdje se okupe ljudi u selima i uz sohbet, a nerijetko i uz pjesmu vezao bi se srmovez za narodnu nošnju ili pak mladu i njen miraz.
Danas su ova neka nova vremena i sve se odvija tako brzo. Srmovez zahtijeva puno strpljenja i preciznosti i nije nešto što nastaje na brzinu.
Gospođa Nedžada se stavlja na raspolaganje, za savjetovanje ali i pomoć onima koji bi željeli da nauče kako raditi srmovez.
Ovo je samo jedan u nizu od zaboravljenih starih bosanskih zanata koji polahko izlazi iz sehare zaborava i dobija svoje mjesto u kulturi naroda koji žive na ovim prostorima.