Ulcinj, grad na krajnjem jugu Crne Gore, uz samu granicu prema Albaniji, poznat je po dugim pješčanim plažama, solani, ribi, maslinama, agrumima, pomorcima i ribarima. Manje je poznato da se u srcu njegovog Starog grada, nastalog prije oko dvije i po hiljade godina, nalazi crkva-džamija, simbol isprepletanosti Istoka i Zapada, njihovih religija i kultura. Iako predstavlja arhitektonski raritet, a za mještane neprocjenjivu baštinu viševjekovnog suživota, u ovaj spomenik kulture se decenijama nije ulagalo. U njegovoj biografiji, staroj preko pola milenija, nedostaju podaci novijeg datuma.
Istorijat bez ključnih datuma našeg doba
Objekat je podignut 1510. kao katolička crkva Sv Marija. Nakon što su Turci osvojili Ulcinj, crkva je 1693. pretvorena u Gradsku džamiju, a nakon toga je uz južni zid dozidan minaret, piše u muzejskoj arhivi. No, za razliku od stoljećima starog istorijata ovog kulturološkog nasljeđa, nedostaju važni datumi crkve-džamije iz našeg doba. Tako u Muzeju nema zvaničnih podataka do kada se objekat koristio u vjerske svrhe, niti kada je porušen dio minareta. Pretpostavlja se da je minaret srušen u zemljotresu 1979.godine, ali u zvaničnim publikacijama nema nema tačnih podataka. Nema ni fotografije minareta prije zemljotresa”, kaže direktor Muzeja Gazmend Kovači. Prema njegovim riječima, Opština Ulcinj je 1966. predložila da se objekat pretvori u gradski Muzej. Mještani i gradski hroničari kažu da su se u crkvi-džamiji vjerski obredi obavljali i šezdesetih godina, a da je minaret porušen u katastrofalnom zemljotresu koji je 1979.godine pogodio Crnogorsko primorje.
Jedan od svjedoka tog vremena Ismet Karamanaga, živi u Starom gradu.
“Kao djeca, jer živimo tu u Starom gradu, pratili smo naše roditelje koji su išli da tamo klanjaju. Pamtim slike abdesta – rituala pranja lica, ruku i nogu vjernika koji time žele da pred bogom budu čisti”, priča Karamanaga za RSE. I on se, kaže, sjeća da je minaret pao u zemljotresu. Nema naznaka da se razmišlja o njegovoj rekonstrukciji. Trenutno se, nakon više decenija, obnavlja ulcinjski Muzej, u okviru kojeg je crkva-džamija. To muzejsko zdanje, koje ima arheološku, etnografsku i umjetničku zbirku, poslednje dvije godine se rekonstruiše, a radovi će biti završeni do aprila, očekuje direktor Kovači. U obnovu je uloženo 80.000 eura. “Na pitanje je li to dovoljno, mogu reći da je novca uvijek malo; ali ako znamo da 40 godina nije uložen jedan jedini euro, možemo reći da dovoljno”, kaže Kovači.
Milenijumska isprepletenost
Novinar i publicista Mustafa Canka, koji se bavi i istraživanjem interkuluralizma na području Bara i Ulcinja, za crkvu-džamiju kaže da je jedan od njegovih simbola.
Međutim, smatra da se nedovoljno važnosti pridaje njegovom očuvanju. To je zato jer se ne razumije da je interkulturalizam najveći kapital naše zemlje. I da je to suštinski način života na ovom prostoru. Zahvaljujući tome se ovđe stoljećima, pa i milenijumima opstajalo”, kaže Canka za RSE. Navodi i druge primjere, jer je Ulcinj tokom istorije bio hodočasničko mjesto svih velikih religija – hrišćanstva, islama i judaizma. Canka kaže da svakog 9.maja ide na svečanost u čast Sv.Nikole koja se održava u istoimenoj katoličkoj crkvici, sagrađenoj na obali rijeke Bojane.
Podignuta 1087.godine na mjestu gdje su zaustavljeni brodovi koji su prenosili tijelo tog sveca iz Male Azije za Bari. “I Muslimani, i pravoslavni, i katolici dolaze u tu crkvicu koja je sedam, osam kilometara uzvodno od desnog kraka ušća Bojane u Jadran”, priča Canka. Podsjeća da se do danas održao i kult Sv.Vladimira, koji je svetac za pripadnike sve tri religije.
