Svako društvo dočekuje i ispraća ramazan na svojstven način, uvjetovan uslovima u kojima postači žive. Zajedničko je opet svima i pored fizičkog napora posta, da su postači jaki, izdržljivi, optimistični i veseli. Vaizi i moralisti podstrekavaju na odricanje od materijalnog, posvećivanje duhovnom u toku ovog mjeseca koji je po Božijoj milosti u njemu neponovljiv. Često se prave paralele sa prvom generacijom muslimana koji su šest mjeseci isčekivali, a poslije pola godine žalili za odlaskom ramazana pri tom naglašavajući i ističući samo duhovnu komponentu ramazana.
Ovakve usporedbe često upućene običnom vjerniku znaju biti kontraproduktivne i neprimjerene. Publika im prije svega nije niti slična, niti su uslovi u kojima se ramazan posti uopće za usporedbe.
Ramazan i post za prosječnog džematliju i radnika u dijaspori je ispit krajnjih granica njegove fizičke, a i psihičke snage. Većina standardnih i najvjernijih džematlija, a i postača su ljudi koji za život zarađuju teškim fizičkim radom. U prosjeku deset sati dnevno. Šest dana u sedmici. Najveći izazov nije u hrani i piću. Najveći izazov u toku ramazana je nedostatak sna i spavanja. To posebno osjete postači koji rade u tri ili više smjena u toku mjeseca kada se sehuri, iftari, namazi, preklapaju sa početkom ili završetkom posla.
Nakon posta od osamnaest sati, ispunjenim desetosatnim napornim radom, nakon kratkog odmora poslije posla odlazi se u džamijske prostorije na večernje namaze. Džamije su u prosjeku udaljene 15-30 pa čak i do 50 kilometara u jednom pravcu. Želeći iskoristiti blagodati mjeseca ramazana i ibadeta vjerne džematlije će ostati na teravih namazu koji završava oko pola noći i nakon polusatne vožnje vratiti se kući. Tek što se uspije zavesti u prvi san, budilnik zove na ručak (sehur). Dilema je da li pokušati zaspati onih sahat vremena između sabaha i odlaska na posao. Na poslu osim fizičkog napora svaki put iznova se treba objašnjavati radnim kolegama kako “ma čak ni voda se ne smije uzeti”. U dijaspori umorni otac mora svoje dijete koje ide u školu i posti osnažiti i ohrabriti da izdrži stalne upite školskih drugova i i nastavnika da ga niko nije prisilio na post i da neće kolabrirati.
Sevapi ramazanski su u njihovoj konstantnoj nesanici i umoru koji stojički podnose. Iz ljubavi prema Bogu. Sevapi ramazanski su u onih sahat pauze na poslu kada čitava firma prekida rad i svi žurno uzimaju svoje obroke, kafe, pića kako bi se okrijepili za slijedećih pet sati rada. Posebno u ovom ljetnom periodu na visokim temperaturama. Sevapi ramazanski su u svakoj kapi znoja koju kao postač i radnik danas prolije brinući se za porodicu. Sevapi ramazanski su u svakom njegovom pređenom kilometru do mesdžida i nazad u pola noći, snenoj i zaspaloj djeci koju vodi sa sobom jer ih nema ko čuvati.
Sevapi ramazanski su ispunjeni u tepsijama pita i kolača koje vrijedne žene svaki dan nakon svojih obavljenih poslova neumorno spremaju i navečer u džamije donose kako bi se postači iftarili. Sevapi ramazanski su u onim prekovremenim sahatima natopljenim znojem koje mora da odradi kako ne bi uzimao dragocjeni odmor čiji svaki dan čuva da ga provede u domovini, a da bi obavio potrebe koje ima. Sevapi ramazanski su i u novcu koji je zaradio prekovremenim radom, poslije radnog vremena kako bi ih usmjerio za stipendiju i pomoć u domovini.
Ma ti kad dođeš, dođeš radi sebe, a i ako ne dođeš opet uradiš korisno i za sebe i za druge.
Sevapi ramazanski su u osmjehu i šali našeg džematlije kada opet na kraju tako napornog dana kaže hvala Bogu može se, ne želeći priznati kako i koliki fizički i psihički napor iziskuje mjesec ramazan. Zbog tog napora koji ulaže svakodnevno i čeka ga Božija nagrada kao iznenađenje.
I treba mu čestitati i pohvaliti ga. Osnažiti. Ne poredeći ga ni sa kim. Posvetiti njemu samo vrijeme. Istaknuti žrtvu i odricanje koje trpi. Obveseliti ga Božijom nagradom i milošću koja ga čeka jer je ustrajan i uporan. Bog Stvoritelj najbolje znade čovjeka pa mu je propisao mjesec dana posta. S mjerom. Taman onoliko da pokažemo koliko smo jaki, snažni i taman kada počnemo osjećati kako nas crpi ramazanski ritam naziru se bajramski dani, a time i radost zbog položenog ispita. Izjave tipa “da je Bogdom još mjesec dana”, “ma ja bih mogao stalno postiti”, “ja vala nisam ni osjetio napor nikakav” sigurno neće impresionirati, koliko će umanjiti uloženi trud posta, a kojeg i Bog posebno ističe hvaleći postače zbog njihova trpljenja.
Kraj ramazana nije samo žal što završava mjesec Božije milosti. Božija milost se ne prekida ni poslije ramazana. Kraj ramazana je ponos i vrhunac velikog psiho-fizičkog napora kojeg vjernik i vjernica, a uz to radnik i radnica iz ljubavi prema Bogu čine. Najveće veselje i sreću bajramsku znade onaj koji se za ramazan najviše žrtvovao i koji je najviše trpio. Bože ukabuli.
Preporod
