Ahmèdija
DEFINICIJA
reg. etnol:
Tanak platneni ovoj oko muške kape (fesa), poseban znak muslimana; kod svećenika bijel, kod hadžija (hodočasnika) i starijih ljudi žut, a u derviša zelen ili crn. Isto značenje imaju i riječi čalma, saruk i turban.
Citiranje:
ETIMOLOGIJA
tur. ahmediye ← arap. aḥmädiyyä
Bijela ahmedija (čalma) koju nosi svaki dekretirani imam, vjerski je simbol kod muslimana već stoljećima. Ahmedija simbolizira čistoću u svemu onome što imami govore i rade. Allahov Poslanik, a.s., je kazao da je za insana najbolja čista i svijetla odjeća.
I kako se samo Hasibu ef. Ramiću, koji je na-bi-gajri-hakk svirepo ubijen zajedno sa svojom hodžinicom i četvero djece, bijelila ahmedija na glavi i kako mu je samo po Semizovcu imamski ponos sijao na licu! On, kao i svi ostali imami šehidi, ubijeni su samo zato što su svojim džematlijama put istine pokazivali i zbog toga što su svijetlili kuda god su hodili.
U BiH je počinjen i genocid, i kulturocid, i sakralocid i čalmocid. Munare naše porušene bile su svjetionici. Čalme na glavama naših alima bile su svjetionici i najbolji orijentiri muslimanima. Ćitabi naših likvidiranih imama bili su nur muslimanskom umu. A koliko su razne Đoge, ugursuzi i hojrati pogasili svjetala u našim krajevima?
Domete gašenja pozitivnih signala za naš muslimanskobošnjački narod teško je sagledati. Nenadoknadiv je to gubitak. I uprkos svemu tome, bosanskohercegovačke čalme su, opet, najsvjetlije i najljepše na svijetu. Čak su bolje i svjetlije, i složenije, i smotanije od onih ahmedija iz doba Sultana Ahmeda kada je dao narediti svim vjerskim uposlenicima da nose kape nazvane po imenu njegovom – ahmedije! U doba tog sultana, a i kasnije ahmedije su bile lijepe, ali nisu bile baš sa nekim očaravajućim stilom.
Bosanskohercegovačke ahmedije su, po stilu motanja, najbolje „složene“ ahmedije i nema im premca u cijelom svijetu islama. Po porijeklu motanja mogu biti Đulovićeve, Šehićeve, Tabalovićeve, Jakubovićeve, Dukićeve, Cikotićeve, Puškine…, a po stilovima mogu biti sarajevske, kalesijske, konjičke, živiničke, visočke, težanjske, goraždanske. Meni je najdraža i najsređenija ahmedija ona što ju je babo Ammara Cikotića nosio na glavi, jer je ona Ammaru, uz sve ostalo, i mirisala, i svijetlila i na Pravi put ga je izvela. (Ammar Cikotić: Bjelina ahmedije osvijetlila mi je put; „Babo me uzeo u zagrljaj i ponio do džamijskih vrata. Mirisao je i on i njegova ahmedija sa koje nisam skidao pogled.“)
