Zapadna sredstva informiranja, kao i drugi mediji, iskazani kroz mnoštvo knjiga, periodike, članaka i izjava, napisanih od teoretičara i mislilaca,[1] nastalih u posljednjoj dekadi, sve do danas prikazuju islam agresivnom i zastarjelom vjerom
Brojne interpretacije pozvanih i nepozvanih, učenih i nadriučenih teoretičara i političara, uključujući i najviše nosice funkcija svjetovne i duhovne vlasti, svode se na to da Kur’an u sebi nosi klicu ekstremizma, klicu ratovanja, klicu podstrekavanja na sukobe i ističu da je rezuttat toga džihad i islamski fundamentalizam. Ukazujući na brojne transformacije kroz koje su prošle druge vjere, prilagođavajući se današnjim uslovima, a odstupajući od svojih početnih načela, oni traže i prilagođavanje islama novom vremenu, te odstrupanje od njegovog izvora Kur’ana i suneta Muhameda a.s. Napadi tih „učenjaka“ usmjeni su na razne vrijednosti islama i na razne poruke koje nosi islam, a posebna žestina je usmjerena na stav islama prema ratu, odnosno prema oružanim sukobima.
Ovaj članak je pokušaj da se podsjetimo originalnih poruka časog Kur’ana i sunneta Muhameda a.s. o oružanim sukobima (ratu) i predstavlja prilog boljem razumijevanju Kur’ana i sunneta.
Rat je pratilac čovjeka, kroz cijeli period ljudskog postojanja uključujući rodovsko društvo i civilizaciju. Sve do 1945 godine rat je uporno uništavao ljude i sve ono što su stvarale ljudske ruke, mijenjajući svoj intenzitet i svoje oblike. Sve do usvajanja Povelje Ujedinjenih nacija (naroda), rat je bio legitimno sredstvo rješavanja pretenzija, nezajažljivih apetita, obračunavanja, rješavanja sukoba, državnih poglavara (kraljeva, careva, monarha, sultana i sl.). Poveljom Ujedinjenih nacija, članom 2. tačka 4)[2], rat je potpuno zabranjen, kao i svaka prijetnja i upotreba sile. Zato se u slučajevima korištenja izraza „rat“ sve češće koristi izraz “oružani sukob“, jer je on tačniji i prikladniji za označavanje ove ljudske aktivnosti. Iako se rat može definirati kao oružani sukob između država, ipak, u suštini, to je skup prinudnih mjera i aktivnosti, kojim je svaka ratujuća strana, bez obzira da li je u sukobu više država, jedna država ili dio države u pitanju, pokušala potčiniti drugu stranu svojoj volji. S druge strane, tu čovjekovu vječnu težnju da potčini druge, da prisvoji tuđe, da razori i uništi nečije, malo je što moglo spriječiti. Kako nije bilo pisanih međunarodnih pravila o ratovanju sve do sredine 19. stoljeća, vladari su bili neograničeni u primjeni sile, kao i u okrutnosti prema žrtvama. Jedino, što je vladare rata sputavalo, bile su brojne objave, koje je Allah dž.š. slao ljudima, želeći da na zemlji vlada mir, harmonija i blagostanje.
Pa i posljednja Allahova objava, iskazana u Časnom Ku’anu, poslata u sedmom stoljeću ove ere, nosi poruku koja kao putokaz, pokazuje kakvo treba biti ponašanje ljudi uopće, ali i kako se uređuju odnosi između država, za slučaj međusobnog konflikta. Kao i u brojnim slučajevima koji su se prije desili, i sada, umjesto da se ljudi prihvate Allahovog užeta, Kur’ana, oni u njemu, i njegovom proizvodu islamu, vide opasnost za ljudski mir i siguran poredak u svijetu..
Prošli ratovi, vođeni u svakom dijelu svijeta, nosili su sa sobom velika razaranja, smrti vojnika i civila, razbijene ekonomije, Bez obzira, dijelili se oni na pravedne i nepravedne, ratovi su imali kao posljedicu krv i razorene domove, uništenu tekovinu civilizacije, surovost i strah. Podaci o ratovima u staroj Grčkoj, srednjevjekovnim ratovanjima Evrope,brojnim drugim vanevorpskim ratovima, kao i onim na teritorijama bivših kolonija, uključujući i Sjedinjene američke držćave, krstaškim ratovima i sl. pokazuju veliku surovost i bezobzirnost onih koji su ih vodili. To „odsustvo vjere“ u ratu je bila toliko da je sredinom devetnaestog stoljeća, Anri Dinan (Jean Henri Dunant), švicarski liječnik, ponukan strahotama posljedica bitke kod Solferina, pokrenuo akciju o osnivanju nezavisne i svuda priznate institucije Međunarodnog crvenog križa (kasnije je to postala Internacionalna konferencija crvenog križa/crvenog polumjeseca), koja će se baviti zaštitom ugroženih kategorija ljudi, koje su učesnici u ratu. Na temeljima te ideje, uz donošenje brojnih međunarodnih konvencija i drugih akata nastalo je posebno međunarodno pravo, Međunarodno humanitarno pravo.
Nakon nezapamćenih razaranja svijeta nakon Drugog svjetskog rata, sile pobjednice donijele su Povelju Ujedinjenih nacija. Ovim međunarodnim aktom, rat je ne samo zabranjen, već je zabranjena i prijetnja ratom. Bez obzira na ove odredbe, svjedoci smo da i danas, u 21. vijeku, bez obzira na zabranjenost rata, u svijetu postoje desetine i desetine aktivnih oružanih sukoba, kako onih između država, tako i sukoba unutar država, u kojima svakodnevno umiru mnogi ljudi, prvenstveno zaštićene kategorije ljudi: žene, djeca, vojnici, medicinsko osoblje i drugi.
Na izraz „rat“ često se dobija asocijacija razaranja Bosne i Hercegovine u ratu 1992.-1995. godine, ali isto tako i svakodnevna ratovanja na Bliskom istoku, Iraku i Afganistanu. Još ako se spomene riječ „džihad“, dobija se predstava ljudi samoubica, eksplozije automobila ili ljudi samoubica, te slike užasa. Takve asocijacije na izraz „džihad“ nisu dobre i pogrešne su. Zapadna medijska mašinerija i razmišljanja nekih svjetskih naučnih i duhovnih autoriteta, izokrenuli su značenje riječi „džihad“, te njena svijetla i dobrobamjerna značenja, suprotstavili zločinima i neistinama.
Kur’an i oružani sukobi
Kao posljednja knjiga objave, Kur’an daje upute za mnoge druge čovjekove aktivnosti, ali i za ratovanje. Kur’an ukazuje na razlučivanje lošeg od dobra i na potrebu poštovanja brojnih principa, pretočenih u mudre odredbe ajeta.
Upozorenje Kur’ana je jasno, a ni koji ga ne budu poštovali zaslužit će Božju kaznu. Kur’an je objavljen u sedmom stoljeću nove ere, ali od tada do danas, oni koji su najviše trebali da se pridržavaju njegovih odredaba, nisu to činili. Zato, u stalnim promjenama svijeta, nestala su brojna kraljevstva, brojne imperije i države, a oni izopačeni režimi, kao što su režimi fašizma, staljinizma i sl. netragom su nestali.
Kur’an na brojnim mjestima u ajetima govori o ratu, odnosno ooružanom sukobu među ljudima. Imajući u vidu opći koncept pristupa Kur’ana ratu vidljivo je da je ta Božja riječ, rat okvalificirala kao „nepoželjnu ljudsku obavezu“. Oružani sukob je dozvoljen, ali se čovjek, njegov učesnik, mora pridržavati brojnih humanih i moralnih smjernica, načela i uputa.
Kur’anom i Sunnetom, utvrđene su smjernice, kojih se treba pridržavati svaki vjernik, u slučaju učešća u oružanom sukobu.. Ti elementi su: ispravan nijet, da je pod rukovodstvom imama (autoriteta, vladara), da se prethodno izvrše pripreme za oružani sukob i da roditelj da saghlasnost za odlazak u rat. Svaki učesnik oružanog sukoba mora: strogo čuvati vojne tajne, zabranjeno je ubijanje žena, djece, staraca, vjerskih osoba, nije dozvoljeno paljenje imovine neprijatelja, nije dozvoljeno masakriranje neprijatelja, te pomoć tražiti od Allaha dž. š. dovom.
Prema analizama brojnih učenjaka, u Kur’anu nema ni jedne odredbe koja podržava rat, kao sredstvo širenja vjere.
Kur’an kaže: „I borite se na Alahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Alah, doista ne voli one koji zapodijevaju kavgu“. (Kur’an, sura Al Baqara – Krava. ajet 190,).
Iz ajeta je vidljiv princip nenapadanja, ali istovremeno i drugi princip, koji je ugrađen u povelju Ujedinjenih nacija, o dopuštenosti samoodbrane. Allah zabranjuje izazivanje oružanog sukoba, ali, ako do njega dođe, naređuje borbu u vidu odbrane.[3]
O borbi, Kur’an kaže:
„ 216. Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! –Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas – Alah zna a vi ne znate.
Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci „Ratovanje u njemu je veliki grijeh, ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći grijeh kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja. Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli. A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernivci umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati!“ (Al Baqara – Krava, 216. i 217. ajeti).
U ovim ajetima Allah dž.š. pokazuje na rat kao ljudsku nesreću. Ujedno pokazuje da i u borbi, može biti određene koristi, za koju čovjek ne zna. Isto tako, iskazano je snažano načelo zabrane zlostavljanja, a time i zabrane svakog oblika nehumanog ponašanja učesnika sukoba. Ukazujući da je zlostavljanje gore od ubijanja, zabranio je tu radnju pod bilo kojim uslovima. To načelo ratovanja će tek znatno kasnije, naći svoje mjesto u međunaronom pravu, kao važna i obavezujuća zabrana.
Naredni ajet je veoma često citiran na zapadu, s ciljem da pokaže brutalnost borbe na Allahovom putu. Ali, oni što su ga citirali, citirali su samo njegov prvi dio, zaboravljajući da ajet treba citirati u cijelosti, te u cjelokupnom kontekstu, vidjeti njegovu punu poruku. On glasi:
„Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu, i On će, ih, sigurno uputiti i prilike njihove poboljšati, i u Džennet ih uvesti, o kome ih je upoznao“. (Kur’an, sura Muhammad, – Muhamed, ajeti 4., 5. i 6.)
Ovim ajetom, pokazuje se učesnicima sukoba, da protiv nevjernika odlučno djeluju, da u slučaju sukoba, koriste sva sredstva i metode ratovanja koji su dozvoljeni, a nakon pobjede, da se ne uzohole, već da, po mogućnosti oslobode zarobljene. Na taj način, od neprijatelja, vjernici mogu dobiti prijatelje.
Dalje, Kur’an kaže:
„96. Ti lijepim zlo uzvrati, Mi dobro znamo šta oni iznose“ (Kur’an, sura Al-Mu’minun-Vjernici, 96. ajet).
Analizom brojnih ratova koji se vezuju za muslimane i njihova područja, uočava se da su oni većinom bili obrambeni. Takav karakter rata proističe iz poruka i uputa koje daje Kur’an.. Tako, vrlo jasna uputa daje se izbjeglim i prognanim u slijedećim ajetima:
„39. Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar da ih pomogne-,
onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: „Gospodar naš je Allah!“ (Kur’an, sura Hadždž – Al Hagg, ajeti 39. i 40.).
Govoreći o vrijednostima drugih oblika borbe za vjeru, osim neposredne borbe u bitkama, Kur’an kaže:
„Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate, da bi se Allaha bojali“. (Kur’an, sura Pokajanje – At Tawba., 22 ajet)
„Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje, Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu, počasti i od Sebe i oprost i milost. – Allah prašta i samilostan je“ (Kur’an, sura En-Nisa’- Žene, ajeti 95 i 96.)
Starija kršćanska, pa i druga svjetska teorija, govoreći o pravednim i nepravednim ratovima, ukazivala je na uslove, koji rat čine pravdenim, a to su:
opravdan razlog (iucta causa),
vođenje rata od strane ili u ime vladara (auctoritas principis),
valjana namjera (recta intentio).
Davno prije međunarodnopravnog formuliranja ovih principa i njihovog unošenja u konvencije i deklaracije, Kur’an je u svojim ajetima, pokazao ove principe iz kojih proizilazi da je islam vjera mira, koja cijeni čovjekov život kao najveću vrijednost, pa u tom smislu kaže:
„Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao, a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao“.(Kur’an, sura Trpeza – Al Ma’ide, ajet 32.)
Ovim ajetom, Kur’an govori o nepravednosti ubijanja, a samim tim i o zabranjenosti vođenja nepravednog rata.
Proklamirajući princip suživota i tolerancije i želeći harmoniju među ljudima, bez obzira na vjersku pripadnost, Kur’an kaže:
„I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnom hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava“. (Kur’an, sura Trpeza – Al-Ma’ide, ajet 2.).
Posebno su važne i korisne upute, koje Kur’an ističe u vezi stava o nepravdi, a to su:
„40. Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi. On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine.
Neće odgovarati onaj koji istom mjerom uzvrati za pretrpljenu nepravdu,
a odgovarat će oni koji ljude tlače i bez ikakava osnova red na Zemlji remete; njih čeka bolna patnja.
Stpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti.“ (Kur’an, sura Dogovaranje – Aš-Šura, ajeti 40.-43.)
Ili.
Jasnoća odnosa nesumljivo je iskazana u slijedećem ajetu:
„28. „I kad bi pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, gospodara svjetova“. (Kur’an, Sura Trpeza – Al-Ma’ida, 28. ajet).
Ovim ajetom, ne pokazuje se potpuna poniznost prema jačem agresoru. To ne znači da, kad neko nekog udari po jednom obrauzu, udareni treba pružiti i drugi obraz. Vjernici ne smiju dozvoliti da ih neko maltretira i ponižava bez razloga, već na bezrazložan napad trebaju uzvratiti odbranom.
Ukazujući na uzroke rata, Kur’an posebno ukazuje na one ljude, koje njihova strast toliko zaslijepi, da se ogriješe o Allahove upute, te kaže:
„50. Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim. A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu. Allah, doista, neće ukazati na pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini“. (Kur’an, sura Kazivanje – Al-Qasas, ajet 50.).
Brojni su primjeri u Kur’anu u kojima Allah traži od ljudi da čine dobra djela, pa i u situaciji kada su u borbi. Tako, Kur’an kaže:
„126. Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.“ (Kur’an, sura Pčele – An nahl, 126. ajet).
Koliko je samo dubine i dobrote u ovom ajetu. Ovaj princip recipročne sile i odbrane, tek kasnije je ušao u međunarodno humanitarno i ratno pravo, kao princip srazmjerne upotrebe sule u odbrani. Jer, i kad se neko brani od nastupajućeg napada, njegova odbrana može biti samo srazmjerna napadu, a ne nikako tolika da preraste u novi napad.Ovaj ajet je poslat ljudima neposredno nakon bitke na Uhudu. Kao što je poznato, nakon ove bitke, pobjednici, protivnici muslimana su se nad pobijenim muslimanima iživljavali unakazujući ih. Reakcija Muhameda a.s. je bila da na urađeno istim, pa čak i više uzvrati. Ali je tada stigao navedeni ajet, nakon kojeg je Muhamed a.s. promijenio mišljenje, te je izričito zabranio svako unakaženje pobijenih protivničkih vojnika nakon bitke[4]
Ono što je unešeno u doktrinu zapadne propagande i dominantnih religija je krilatica da se islam širi silom, te da je svoj oblik dobio u islamskom fundamentalizmu. Prema tim tumačenjima, u svom nezajažljivom pohodu, islam propagira sveti rat džihad, kao metod vrbovanja sljedbenika i način svog obračuna s neistomišljenicima i nevjernicima, te je to način njegovog širenja. Međutim, zaboravlja se da je upotreba sile, za račun širenja islama, u Kur’anu strogo zabranjena. Kur’an ističe:
„256. U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude.“ (Kur’an, sura Krava – Al-Baqara, 256. ajet)
Zapadnjačko poistovjećivanje izraza „sveti rat“ i „džihad“ nije ispravno i nanosi nesagledive štete islamu. U Kur’anu se džihad ne spominje kao sveti rat, već se spominje u kontekstu vraćanja muslimana vjeri, učvršćivanja vjere kod njih, jačanje suživota i moralnog ponašanja. Čak se u nekim predajama kaže da je najveći i najvažniji džihad, ustvari kada se čovjek bori protiv svojih prohtjeva i hirova, tj. sam sebe odgaja i udaljava od svega što je ružno i zabranjeno.
Uz džihad, zapadna propaganda koristi i izraz „fundamentalizam“, kojeg treba razlikovati od izraza džihad i izraza islam. Ovaj izraz se može koristit za svaku vjeru a predstavlja politički zahtjev da religija dominantno participira, kako u duhovnoj, tako i u svjetovnoj vlasti.. U kontekstu islama, on označava zahtjev da se u tumačenju Kur’ana i njegovoj primjeni, doslovno primjenjuje šerijat (islamski sistem normi). Pretpostavka fundamentalizma je da je islam osnova državne politike.
Fundamentalizam je prisutan i kod drugih religija, To je dosta široka i zasebna tema koja bi ovdje zauizela mnogo mjesta.[5]
Posebno mjesto u razumijevanju stava islama prema oružanom sukobu, te prema zaštiti ljudskih prava, čine poruke i pravila sunneta. Preporuke i ponašanje Muhammeda a.s. pojašnjavaju odredbe Kur’ana, jer su nastale na temeljima Kur’anskih normi i poruka. Zato, npr. govoreći o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, u kontekstu zaštite ljudi u sukobu, nezaobilazno mjesto pripada Medinskom ustavu (Povelji). Ovaj prvi pisani ustav u svijetu, donesen 622. godine nove ere, udara temelje zaštite čovjeka. Snagu proklamovanih normi Medinskog ustava i njegovu zaštitu jamčili su svi vjernici, jer je garant provođenja Medinskog ustava, jamčio Allah dž.š., kao što je navedeno u članu 47. Govoreći o sukobima i njehovim posljedicama, Meidnski ustav ističe:
„Član 46.
Onaj ko ubije, kazni je izložio sebe i članove svoje porodice, osim ako mu je učinjena nepravda.“
Potpisnici Medinskog ustava su, osim muslimana, bili jevreji. U članu 50. Medinskog ustava se ističe:
„Član 50.
Među njima (potpisnicima) treba vladati srdačnost i prijateljstvo. Neka se poštivaju Spis i ne krše propisi.“
„Član 51.
Ne smije čovjek nanositi štetu svom savezniku.“
U Medinskom ustavu postoje i druge odredbe, koje osim normiranja sistema društvenog življenja u Medini, normiraju i međuljudske odnose, štiteći ljudska prava i slobode.
Osim Meidnskog ustava, koji je dugo godina bio neopravdano zapostavljen u naučnoj i široj društvenoj javnosti, kao insturment zaštite ljudkih prava i fundamentalnih sloboda, a kojeg je sačinio Muhamed a.s. postoje i druge norme sunneta, koje su, kao stroga pravila, normirala ponašanja muslimana u oružanim sukobima.
Nakon bitke na Hendeku, Muhamed a.s. je izjavio: Rat je varka. Ta njegova kvalifikacija rata nastala je nakon bitke, a potvrđuje druge ajete iz Kur’ana koji govore o ratu.[6]
Sve ono što su kasnije donijele ženevske konvencije (iz 1949. godine) i njeni dopunski protokoli (iz 1977. godine), sadržano je davno prije u Kur’anu i sunnetu: Osim što je bilo predviđeno kao norma, te upute i zahtjevi bili su i provođeni, kroz praksu Muhammeda a.s., kao njegovih ashaba r.a.a. i drugih, kasnijih sljedbenika. Ove tvrdnje, o humanom postupanju islamskih vođa, npr. Salahudina ili sultana Mehmeda, mogu se naći i u literaturi zapadnih pisaca, kao što je npr. istaknuto u knjizi: The Handbook of Humanitarian Law in Armed Conflict slijedeće:
„Islam je također prepoznao osnovne zahtjeve humanosti. U njegovim naredbama zapovjednicimam prvi halifa Ebu Bekr isticao je slijedeće: „Krv žena djece i starih ljudi neće prljati našu pobjedu. Nemojte uništiti palmino drvo niti spaliti kuće i žitna polja sa vatrom, i ne posjecite bilo koje drvo koje nosi voće. Ne smijete pobiti bilo koja jata ili krda životinja, osim onih koja su vam potrebna za preživljavanje.“[7]
Zaključna razmatranja
Danas, čovječanstvo živi život pun dinamike, pun novih etičkih, demoktaskih, socioloških, filozofksih i svakih drugih normi, koje su često, suprotnost onome što su bile dosadašnje vrijednosti. Svijet prolazi faze globalizacije, novih oblika neokolonijalizma, rastućeg nacionalizma i slično.
U ime zaštite ljudskih prava, štite se ponašanja koja teško degradiraju klasične čovjekove vrijednosti. Države prolaze kroz razna, nekad suprotna, mjerila novog društvenog poretka, na način da im se, zbog realne potrebe, zabranjuje legalno pravo na odbranu, zbog računa nelegalne potrebe za agresijom. Na taj način, sve učestalije su intervencije ad hoc međunarodnih krivičnih sudova, kao i tek ustanovljenog Međunarodnog krivičnog suda u Hagu.. Pozitivne promjene nastaju tek pod pritiscima malih država, zasnovanim na osjetljivosti na izvršenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina, kao što je navedeno u Rimskom statutu Međunarodnog krivičnog suda.
Izgradnja normi međunarodnog prava, kroz afirmaciju Međunarodnog humanitarnog prava je dokaz jačanja Kur’anske riječi i snage sunneta, koji su, još davno prije, pokazali ljudima neophodnost poštovanja principa humanosti među ljudima, posebno u kriznim situacijama oružanih sukoba. Načela ponašanja ljudi, navedena u Kur’anu pokazuju svoju univerzalnost i stalnost, te neophodnost pridržavanja ljudi, tim vjernostima.
Pasivnost velikih sila, u sukobima u kojima žrtve imaju vezane ruke u odnosu na agresora, imaju negativne efekte u vidu nastanka satanskih režima tipa III Rajha, ili Sadamovog režima, što može rezultirati slomom ekonomija i odsustvom blagostanja tih naroda.
Sarajevo, 6.10.2008.
Prof. dr Zijad Hasić
[1] Ovdje ubrajamo i izjavu aktuelnog pape Benedikta XVI, u kojoj, septembra 2006. godine, na Univerzitetu u Regensburgu, učenja začetnika islama opisuje kao „đavolska i nehumana“, pravdajući to upotrebom citata vizantijskog vladara iz srednjeg vijeka.
[2] U članu 2. tačka 4) Povelje Ujedinjenih nacija, kaže se: „Svi članovi će se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavati od primjene silom ili upotrebom sile, koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države ,ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija.“
[3] U članu 51. Povelje Ujedinjenih nacija ističe se: „Ništa u ovoj povelji ne dira u prirodno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog napada na nekog člana Ujedinjenih nacija…“
[4] Opširnije o tome vidjeti u knjizi: Muhammed: život njegov osnovan na vrelima najstarijim,autora Martina Lingsa, Oslobođenje International, Ljubljana, Slovenija, (Analecta Islamica) knjiga prva, 1995.
[5] Opširnije o ovoj temi: Nusret Čančar i Enes Karić, Islamski fundamentalizam-šta je to? Sarajevo, 1990.
[6] Opširnije: General A. I. Ekrem, Halid Ibn Velid, Tešanj, 2007.
[7] Fleck Dieter, The Handbook of Humanitarian Law in Armed Conflict, Oxford University Press, New Jork, 1995.
