Drugu godinu po Hidžri Resulullaha, s.a.v.s, obilježila je najznačajnija bitka u povijesti islama. Ujedno je to bila godina u kojoj je propisan post mjeseca ramazana. Resulullah, s.a.v.s., učio je svoj ummet kako se treba suočavati s teškoćama. U jednom hadisu on kaže:
لَا تَتَمَنَّوْا لِقَاءَالْعَدُوِّ وَسَلُوا اللَّهَ تَعَالَى الْعَافِيَةَ فَإِذَا لَقِيتُمُوهُمْ فَاصْبِرُوا
“Nemojte priželjkivati da se sukobite sa svojim neprijateljem, tražite od Allaha Uzvišenog da vam dobro daruje, a kada se s neprijateljem sukobite, tada budite strpljivi i postojani!”[1]
Druge godine po Hidžri Resulullah, s.a.v.s., ulaže maksimalan trud kako bi se medinsko društvo izgradilo na vrlinama koje nalaže Gospodar u Kur’anu. Resulullah, s.a.v.s., na tom putu ulaže maksimalan napor. Nije tada bilo lahko u Medini u koju je došlo više od 300 muhadžira iz Meke. Vladalo je siromaštvo ali dostojanstvo, jedni su druge pomagali, zajedno su živjeli i jedni drugima bili najbolja utjeha. Resulullah, s.a.v.s., bio je svjestan činjenice da će se morati sukobiti s mnogobošcima iz Meke, koji neće prekinuti svoje neprijateljstvo prema njemu i prema širenju islama.
On šalje izvidnice koje otkrivaju da su Kurejšije poslale veliku karavanu u pravcu Sirije. Ta je karavana morala proći nedaleko od Medine. Resulullah, s.a.v.s., odlučuje prekinuti taj put kako bi time pokazao Kurejšijama da on želi slobodu govora o islamu, tj. da ljudima može slobodno predstavljati vrijednosti islama. Resulullah, s.a.v.s., zajedno sa 313 plemenitih ashaba odlazi iz Medine u namjeri da prekine trgovački put kurejšijske karavane. Ako se zapitamo zbog čega to Resulullah, s.a.v.s., čini odgovor je jasan. Sav imetak koji su muslimani ostavili iza sebe u Meki mnogobošci su opljačkali, sve su uzeli. Sjetimo se Suhejba, r.a., ashaba Resulullaha, s.a.v.s., koji je izlazeći iz Meke morao ostaviti desetke kamila natovarenih svojim imetkom samo da bi živ izašao.[2]
Dakle, Resulullah, s.a.v.s., izlazi s ashabima prema mjestu Bedr. Bedr je velika pobjeda koja nas uči da velikoj pobjedi prethode mnoge male pobjede. Petnaest godina poslanstva proteklo je između prve objave i Bedra, petnaest godina pripreme kako bi u trenutku susreta s neprijateljem čovjek pokazao ono što je najbolje u njemu. Jedan je velikan o borbi kazao: “Izlazimo pred naše neprijatelje, a sa sablji nam kapa krv u borbi protiv samih sebe.”
Najprije čovjek mora savladati svoje strasti i svoje prohtjeve, a onda će, kada se sukobi s vanjskim neprijateljem, biti postojan, odlučan i strpljiv. Resulullah, s.a.v.s., odlučuje da izađe do izvora Bedr, kuda je karavana trebala proći. Između Medine i Bedra je oko 150 km i to je put koji je Resulullah, s.a.v.s., morao preći. Tada je Resulullah, s.a.v.s., imao 55 godina, dakle nije bio mlad. S njim su se na jednoj devi mijenjali dvojica ashaba, hazreti Alija i hazreti Mersed, jer je 313 vojnika imalo samo 70 deva.
Mersed je, iskazujući ljubav prema Resulullahu, s.a.v.s., predložio hazreti Aliji: “Alija! Ti i ja smo mladi”, imali su devetnaest-dvadeset godina, “a Resulullah je čovjek u godinama; da mi njega pustimo da jaše do Bedra, a mi ćemo hodati, mi smo jači!” Tada nam je Resulullah, s.a.v.s., prenio nešto što posebno trebamo imati na umu tokom ramazana. Ne smijemo biti od onih koji se odriču dobrih djela, ma koliki stepen mislili da imamo. Resulullah, s.a.v.s., kaže im:
مَا أَنْتُمَا بِأَقْدَرَ مِنِّيعَلىَ مَشْيٍ، وَمَا أَنَا بِأَغْنَى مِنْكُمَا عَنْ أَجْرٍ
“Tako mi Allaha, niti ste vas dvojica sposobniji od mene da hodate, niti je meni manje potrebna nagrada!”[3]
Resulullah u 55. godini života fizički je spreman podnijeti teret puta od 150 km, što je gotovo šest dana putovanja. Resulullah, s.a.v.s., kaže im da i njemu treba nagrada koliko i njima. Zbog toga je on nama uzor u svemu, zbog toga je on uzor onome ko vidi da mora biti prvi u dobru, zbog toga je on uzor glavi porodice koja mora prednjačiti u dobru.
Ako mi ne vodimo ljude u dobru, onda smo mi oni koji bivaju vođeni. Nažalost, često zajednica i društvo zna voditi svoje pojedince u smjeru koji nije dobar za njih. Kada su došli do izvora Bedr, Resulullah, s.a.v.s., saznao je da je izašla vojska s više od hiljadu mušrika. S Resulullahom, s.a.v.s., bila su dva konjanika, a mušrici su imali više od stotinu konjanika. Resulullah, s.a.v.s., imao je samo 70 deva, a mušrici su ih imali na stotine. Resulullah, s.a.v.s., svjestan je da treba tražiti mišljenje ashaba o tome da li da se sukobe s tom vojskom mnogobožaca. Iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., učimo da se savjetujemo, nemojmo sebi uskratiti bereket savjetovanja, pogotovo savjetovanja s ljudima koje smatramo čestitim, pobožnim i učenim. Resulullah, s.a.v.s., stao je pred 313 ashaba i rekao:
أَشِيرُوا عَلَيَّ أَيُّهَا النَّاسُ
“Dajte mi svoje mišljenje, savjetujte me!”[4]
Tada je ustao Ebu Bekr, za njim hazreti Omer i obojica su izrazila podršku, kazavši: “Allahov Poslaniče! Jeste nas manje, ali se idemo boriti protiv njih!” Također je ustao još jedan od muhadžira, međutim Resulullah, s.a.v.s., čekao je mišljenje nekog od ensarija, stanovnika Medine, pomagača islama i muslimana. Sad ibn Muaz rekao je: “Kao da želiš, Allahov Poslaniče, da mi ensarije kažemo svoje mišljenje!” Resulullah, s.a.v.s., potvrdno je odgovorio.
Sad ibn Muaz, prvak plemena Evs, bio je jedan od prvih koji su primili islam, jedan od onih koji je cijelu svoju porodicu uveo u islam svojim trudom i naporom. Kada je on preselio, spomenuli smo to ranije, Uzvišeni Gospodar poslao je vijest Muhammedu, s.a.v.s., da se Arš Milostivoga zatresao. Radost meleka nositelja Arša što takva osoba dolazi Gospodaru. Sad ibn Muaz, r.a., ustaje i kaže: “Allahov Poslaniče, mi smo povjerovali u ono sa čime si od Gospodara došao i dali smo ti svoj zavjet.” Podržavši Resulullaha, s.a.v.s., rekao je sljedeće: “Allahov Poslaniče, uzmi od našeg imetka šta hoćeš i ostavi šta hoćeš.
Znaj da nam je draže ono što si uzeo od onog što si ostavio!” To je Resulullahu, s.a.v.s., dalo veliki podstrek da se nada Allahovoj pomoći, jer Dragi Allah pomaže svoju vjeru preko čestitih ljudi. Najstojmo biti poput Sada ibn Muaza. Posljednje što je hazreti Sad ibn Muaz kazao jeste: “Vidjet ćeš, Allahov Poslaniče, da smo mi iskreni kada se s neprijateljem sukobimo i da smo u borbi postojani i strpljivi, ne bi li Allah pokazao tebi, Allahov Poslaniče, ono čemu će se tvoje oči obradovati!” Ovaj detalj iz Bitke na Bedru nešto je što moramo imati na umu. U petak, sedamnaestog dana ramazana, Resulullah, s.a.v.s., od hazreti Sada ibn Muaza, r.a., čuje riječi:
لَعَلَّ اللهُ أَنْ يُرِيَكَ مِنَّا مَا تَقَرُّ بِهِ عَيْنَكَ
“Ne bi li Allah pokazao tebi, Allahov Poslaniče, ono čemu će se tvoje oči obradovati!”[5]
Jesmo li mi u svojim životima i u svojim profesijama ti koji kažemo: “Gospodaru, pokaži svome poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., ova naša dobra djela, pa da izađemo blistavih lica kao pripadnici njegova ummeta.” To je nešto što uvijek trebamo imati na umu. Uvijek trebamo imati na umu da su Resulullah, s.a.v.s., i generacija s njim podnijeli žrtvu, na nama je da sličimo plemenitima, pa će Gospodar dati da i mi plemeniti budemo. Resulullah, s.a.v.s., rasporedio je vojsku; dio vojske bio je na desnoj strani, dio na lijevoj, a na sredini je bio glavni dio vojske koji je predvodio hazreti Hamza.
Dok je Resulullah, s.a.v.s., redao safove svoje vojske, jedan od ashaba, hazreti Sevad, krupniji čovjek, svaki je put malo istupao iz reda. Resulullah, s.a.v.s., prolazeći ispred safa kaže mu: “Sevade, ispravi red!” Kada bi se Resulullah, s.a.v.s., drugi put vratio, opet je Sevad bio malo ispred safa, a kada je Resulullah, s.a.v.s., naišao treći put, rekao je: “Sevade, ispravi saf!” Tom je prilikom Resulullah malo gurnuo Sevada misvakom koji mu je bio u ruci. Tada je Sevad rekao: “Allahov Poslaniče, nanio si mi bol!” Resulullah, s.a.v.s., kaže Sevadu: “Ako sam ti nanio bol, vrati mi!”, i daje mu misvak. Hazreti Sevad kaže: “Allahov Poslaniče, ti si mene gurnuo na mjesto gdje nemam odjeće, pa i ti odgrni svoju košulju kako bih ti ja isto vratio!” Čuvajmo se ljudskog haka, ne dozvolimo da nekome nanesemo nasilje ili nepravdu.
Nasilje i nepravda tmina su na Sudnjem danu. Onome ko čini zulum, ako ga Gospodar na dunjaluku ostavi i odgodi, znajte da će doći dan kada će mu se osvetiti zbog nepravde koju čini Božijim robovima. Kada je Resulullah, s.a.v.s., otkrio svoje rame, hazreti Sevad se nagnuo i poljubio Resulullaha, s.a.v.s. Resulullah, s.a.v.s., upita ga: “Zašto to činiš!” Hazreti Sevad odgovori: “Allahov Poslaniče, osjećam da je ovo moj posljednji dan na dunjaluku, pa sam poželio da posljednje što ću učiniti na ovom svijetu bude da sam tebe, Božijeg poslanika, poljubio!”[6]
Bez iskrenih emocija prema vjeri vjera se neće širiti u našem narodu. Mi najprije moramo imati emociju, a onda je prenijeti drugima. Mnogo je ljudi koji su čvrsto svojim razumom uvjereni da postoji Bog, ali, nažalost, svoje živote ne uređuju onako kako Gospodar od njih traži. Zašto? Zato što nemaju dovoljno ljubavi. Neka ova knjiga bude prilika da jačamo ljubav prema Resulullahu, s.a.v.s. Nastojmo biti kakvi su bili ashabi Resulullaha, s.a.v.s., poput hazreti Sevada koji je toliko priželjkivao da poljubi Resulullaha, s.a.v.s.
Kada je Resulullah, s.a.v.s., rasporedio vojsku, jedan od ashaba, Hubab ibn Munzir, r.a., upita Resulullaha, s.a.v.s.: “Allahov Poslaniče, da li je ovo kako si nas postavio Objava ili je to tvoja strategija!” Resulullah, s.a.v.s., vrhovni komandant vojske sluša vojnika, sluša vjernika, njegov argument i mišljenje. Hazreti Hubab, r.a., rekao je: “Ako je tvoje mišljenje i tvoja strategija, Allahov Poslaniče, da ovdje budemo, nije ovo dobro mjesto!” Resulullah, s.a.v.s., postavio je vojsku iza bunara, bunari su ostali ispred. Hubab, r.a., je predložio: “Allahov Poslaniče, zatrpat ćemo sve bunare osim jednog koji ćemo ostaviti iza naših leđa, tako da ćemo imati pristup vodi, a neprijatelji će biti izmoreni žeđu!”[7]
Svaki naš napor da proširimo istinu, da govorimo ljudima o dobru mora biti zajednički rad, ne smijemo biti individualci. Često se, nažalost, puno dobra vezuje za jednog čovjeka, pa kada on ode, naše društvo zajedno s njim napusti i dobro. Moramo se truditi da što više ljudi živi tim stilom življenja, da se učimo zajedništvu onako kako je Resulullah, s.a.v.s., učio svoje ashabe. Gradeći džamiju u Medini, kada ih je bratimio, u svakoj ih je situaciji učio zajedništvu i zajedničkom radu. Resulullah, s.a.v.s., rasporedio je vojsku onako kako mu je predložio vojnik Hubab, r.a.
Abdurahman ibn Avf, r.a., jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, bio je na desnom krilu vojske, i on prenosi svoj doživljaj tog dana: “Pogledao sam koga mi je Resulullah, s.a.v.s., dao. Na desnoj strani vidio sam dječaka od petnaestak godina, zvao se Muaz. Rekao sam: ‘Subhanallah!’ Zar da s ovim dječakom idem u bitku protiv velikih junaka Kurejšija i Meke! Zatim sam se okrenuo na lijevu stranu, misleći da je na lijevoj strani neko jači, neko izdržljiviji u ratu. Na lijevoj sam strani vidio njegova rođaka ili brata, godinu dana mlađeg od njega, zvao se Muaviz, a sablja mu je bila zavezana za ruku. Nije mnogo prošlo, a Muaz me vuče za ruku i kaže: ‘Amidža, amidža, ko je Ebu Džehel!’ Upitao sam ga: ‘Šta će ti Ebu Džehel!’ Muaz je rekao: ‘Čuo sam da on vrijeđa Resulullaha, zato on iz ove bitke neće živ izaći!’ Samo sam se osmjehnuo misleći šta da radi dječak od petnaestak godina čovjeku koji je jedan od najodvažnijih vitezova Kurejšija, visok preko dva metra i ogromnog tijela.
Nije malo prošlo, a Muaviz, dječak s lijeve strane, vuče me za ruku i pita me isto. Ja ga pitam: ‘Zašto me pitaš za Ebu Džehela!’ On mi odgovori: ‘Majka mi je rekla da se ne vraćam ako njega ne ubijem u ovoj bici!’ Obojicu sam ih uzeo pod ruke i podigavši ih, rekao im: ‘Vidite li onog velikog čovjeka tamo, onog ogromne glave!’ Oni kažu: ‘Vidimo!’ Na to sam im rekao: ‘To vam je Ebu Džehel!’ Prije samog početka bitke ova dvojica dječaka od četrnaest-petnaest godina, poput strijela, jedan za drugim trče prema Ebu Džehelu. Napravili su plan i dogovorili se da jedan od njih dvojice posiječe noge Ebu Džehelovom konju, a drugi je, naslonivši svoje tijelo na sablju, zbo Ebu Džehela.” Kolika je vrijednost dvojice dječaka koji su tako pomogli vjeru, boreći se protiv onoga ko je mučio hazreti Sumeju, ko je ubio hazreti Jasira, hazreti Amara, oca hazreti Jasira. Imamo li mi svoj zadatak. Resulullah, s.a.v.s., pred samu bitku učio je dovu do te mjere se unoseći u njezino učenje da je hazreti Ebu Bekr, r.a., rekao: “Bilo mi je teško gledati koliko je Resulullah izgarao u toj dovi. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, olakšaj sebi, Allah ti je obećao da će ti pomoći!’ Na riječi Resulullaha, s.a.v.s.:
إِنْ تَهْلَكْ هَذِهِ الْعِصَابَةُ مِنْ أَهْلِ الإِسْلَامِ فَلَا تُعْبَدُ فيِ الأَرْضِ
‘Gospodaru! Ako ova mala skupina Tebi odanih danas bude uništena, Tebi više niko neće robovati!’;[8] od Džibrila je došla vijest da će Gospodar pomoći muslimane.”
Koliko ima muslimanskih čaršija, a u njima više nema muslimana, koliko ima muslimanskih čaršija u kojima se više ne čuje ezan s munara ili se s njihovih munara vrijeđaju muslimani.
Ako ne budemo učili dove i radili na tome da zaštitimo islam, Gospodar će nas za to pitati. Velikan hazreti Hasan el-Basri kaže: “Na Sudnjem danu islam će prolaziti pored svakog muslimana i muslimanke i govoriti: ‘Ovaj me pomogao, ovaj me izdao!’” Ne dozvolimo da budemo od onih koji su izdali islam. S Resulullahom, s.a.v.s., ashabi su na Bedru pokazali šta znači biti odan Uzvišenom Stvoritelju. Dajte da i mi svojim životima to pokažemo. Od nas se traži da ustanemo na sabah, traži se da odemo na namaz, traži se da činimo dobra djela, da nahranimo siromahe, da govorimo o islamu, o moralu, o čestitosti, to je ono što se od nas traži, to je naš Bedr.
Bitka je počela dvobojem velikana s obiju strana. Resulullah, s.a.v.s., dopustio je da na dvoboj izađu muhadžiri, ljudi koji su iz Meke došli u Medinu. Resulullah, s.a.v.s, za dvoboj je izveo svoje najbliže, hazreti Hamzu, svoga amidžu, i hazreti Aliju i hazreti Ubejda, svoje amidžiće. Hazreti Hamza i hazreti Alija brzo su savladali svoje protivnike iako su to bili vitezovi Kurejšija.[9] Hazreti Ubejd razmijenio je udarce sa svojim protivnikom koji ga je posjekao ali je i hazreti Ubejd posjekao njega. Prenosi se da mu je noga bila posječena, a kada su ga doveli kod Resulullaha, s.a.v.s., on je upitao: “Jesam li, Allahov Poslaniče, ispunio svoj zadatak!” Resulullah, s.a.v.s., odgovorio mu je da jeste.
Bedr nas uči da imamo svoje zadatke. Neka naš zadatak bude da održavamo rodbinske veze, da širimo ambijent i atmosferu ramazana na svim mjestima. Neka naš zadatak bude da sada kada ne moramo životima nego samo lijepom riječju braniti vjeru, dajte da je branimo i da o njoj govorimo samo najljepše, ono što vjera jeste. Pokažimo ljudima šta je islam tako što ćemo živjeti islam. Neka ljudi prepoznaju šta je dobro. Bitka na Bedru velika je pobjeda muslimana s Resulullahom, s.a.v.s., na čelu, ali ne zaboravimo da je ona posljedica i rezultat petnaest godina odgoja i rada. Trebaju nam djela koja će sve nas voditi ka uzdizanju, to su tajna djela, to je sadaka za koju niko, osim Gospodara, ne zna, to su dobra djela koja ćemo od svih sakriti, a samo svome Stvoritelju pokazati.
Molim Gospodara da nas počasti time da rečenica hazreti Sada ibn Muaza, r.a.:
لَعَلَّ اللهُ أَنْ يُرِيَكَ مِنَّا مَا تَقَرُّ بِهِ عَيْنَكَ
“Ne bi li ti Allah pokazao, Allahov Poslaniče, ono čemu će se tvoje oči obradovati!”
bude naša vodilja. Ibadetimo tako predano i iskreno kao da želimo da se ova rečenica na nas odnosi, da obradujemo svoga Poslanika, r, što od njegova ummeta na brdovitom Balkanu, u ovoj našoj lijepoj Bosni i Hercegovini, ima ljudi odanih Gospodaru. Molim Allaha da nas u tome pomogne. Amin!
[1] Buhari, Sahih, Džihad, 2966. [2] Buti Muhammed Said, Fikh es-sire en-nebevijje, str. 232. [3] Ebšihi, Mustatraf , tom 1, str. 271. [4] Buti Muhammed Said, Fikh es-sire en-nebevijje, str. 232. [5] Ibn Kesir, Tefsir, tom 2, str. 55. [6] Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, tom 3, str. 271. [7] Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, tom 3, str. 267. [8] Ahmed, Musned, tom 1, str. 30. [9] Buhari, Sahih, Tefsir, 4743.
