Ravnodušnost
Prateći globalna zbivanja u svijetu nije teško primijetiti kako čovjek ovog vremena postaje sve manje čovjek a sve više hladna, automatizirana mašina, programirana spram potreba i tempa savremenog društva, stroj bez emocija, bez ljubavi, bez vjere.
Kako drugačije shvatiti njegov odnos nezainteresiranosti za patnje miliona ljudi širom svijeta, od istoka do zapada, odnos po kojemu se sve to događa nekome drugome, a ne njemu, makar taj neko drugi bio čak i njegov bližnji – vlastito dijete ili roditelj. Šta se dogodilo s čovjekom? Gdje je nestao?
Kao sastavnica dvaju elemenata, materije i duha, još davno je čovjek narušio harmoniju unutar sebe samoga, svoju unutarnju ravnotežu. Prebacivanjem težišta na materijalnu stranu svog bića on se sve više materijalizirao, počeo poprimati karakteristike materije. Mrtva – hladna. Kao da se i njegov duh pretvorio u zemlju od koje mu je njegovo tijelo sazdano. Ne bi smjelo biti tako, jer je to daleko od čovjekovog prirodnog stanja. A kakvo je njegovo prirodno stanje?
Bit čovjeka
Kada ga je Bog Dragi stvorio od ilovače, od blata ustajalog, nije ga ostavio takvog nego je u njega dušu udahnuo, i tek takvom, kompletiranom od materije i duha, naredio melekima da sedždom iskažu svoje priznanje, poštovanje i dobrodošlicu. Taj spoj tijela i duše Uzvišeni Stvoritelj je obdario potencijalima svojstvenim i za jednu i za drugu čovjekovu sastavnicu.
Između ostalog, dato mu je da opaža. Naučen je nazivima svih stvari kako bi ih mogao razlikovati, prepoznavati i spram njih se određivati. Uz to su mu darovane dvije vrste čula: fizička i duhovna. Fizičkim osjetilima dolazi u dodir sa materijalnim sadržajima vidljivog dijela Realnosti (okom, uhom, rukom…), a duhovnim ostvaruje uvid u nematerijalni svijet u mjeri u kojoj mu je to dostupno (srcem, umom, dušom, duhom…). Kakvo je to stanje duše u kojem čovjek ne sasosjeća sa svojim bratom dok ovaj prolazi kroz teške životne kušnje, a živi u njegovom komšiluku, gotovo pod istim krovom, svaki dan gledajući njegovu patnju? Šta se dogodilo s onim duhovnim čulom koje se zove srce?
Očito je da je kod čovjeka ovog vremena sfera duha pomračena. Na duhovnim čulima su debele naslage tame. Takvo stanje je naša Knjiga Vodilja, Kur’an-i Kerim, opisao na brojnim mjestima. Prisjetimo se slučaja potomaka Israilovih u vrijeme Musa-pejgambera vezanog za naredbu da zakolju kravu, kako bi riješili slučaj otkrivanja ubice. Opisan je u suri koja je po tome dobila ime – suri El-Bekare (Krava). Nakon što su dugo oklijevali i iznalazili razloge da ne izvrše naredbu, kravu su zaklali, i kako im je naređeno, jednim njenim dijelom su udarili ubijenog, on je oživio, Božijom moći, i kazao ime svog ubice. Sve se to dogodilo na oči potomaka Israilovih i, umjesto da im srca učini skrušenim, poniznim i Bogu pokornim, Kur’an konstatuje: “Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. – A Allah motri na ono što radite.” ( El-Bekare, 74)
Ako se krećete kur’anskim sadržajima imat ćete priliku na više mjesta susresti sličnu kategoriju ljudi koji su potpuno ravnodušni spram istine o Bogu, Onome Svijetu, vjerovanju i življenju Vjere. Svejedno im je bili oni upozoravani na posljedice svoje ravnodušnosti ili ne bili, čvrsto ostaju na svojoj poziciji nezainteresiranosti. To je strašno opasno stanje duše, kada do nje ne dopiru ni uzvici opomene niti blagi usmjeravajući savjeti. Riječ je o potpunoj blokadi duhovnih čula – do duše ne mogu doprijeti zrake Upute niti iz nje izaći mrak zablude.
U kur’anskoj slici datoj na početku sure El-Bekare ta kategorija ljudi je opisana na slijedeći način: “Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno – opominjao ih ti ili ne opominjao – oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.” (El-Bekare, 6-7.)
Citirani kur’anski ajet jasno ukazuje da postoje, osim fizičkih, i duhovna čula kojima se gleda Istina. Ovdje su to duhovno srce, duhovno uho i duhovno oko. Izborom i vlastitim opredjeljenjem da čini zlo, da živi griješnim životom, životom u pobuni i otporu Božijoj uputi, čovjek na svoja duhovna čula stavlja blokadu, poput hrđe na provodnicima. Naš najveći duhovni učitelj, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, to opisuje ovako: “Kada vjernik napravi grešku, na njegovom srcu nastane crna tačka (mrlja). Ukoliko se pokaje i povrati, njegovo srce se očisti, a ukoliko poveća griješenje, i ta mrlja se povećava sve dok sasvim ne prekrije srce. To je hrđa za koju Uzvišeni Allah kaže: “Ne, naprotiv. Ono što su stjecali kao hrđa je prekrilo srca njihova.” (Hadis bilježe Et-Tirmizi, En-Nesa’i i Ibn-Madže, od Ebu Hurejre, r.a. (Ibn Kesir, 40.)
Potreba za sjećanjem
Svak od nas bi morao ovoga biti svjestan. Čovjekov pogrešan izbor načina života na Ovom Svijetu ima svoju posljedicu i Ovdje i Tamo. Ovdje on čini nered na zemlji, tvrdeći da red uspostavlja, i zbog toga trpe i on i drugi. Tamo je posljedica po njega daleko veća.
Navedeni kur’anski primjeri i riječi Muhammed-pejgambera svjedoče da se, nakon blokade duhovnih čula naslagama grijeha, pojavljuje ravnodušnost na koju ne djeluju riječi savjeta pune. Kako i čime se borit protiv te ravnodušnosti koja ukazuje na nedostatak potencijala kojeg Kur’an naziva furkanom (sposobnoću razlikovanja ispravnog Puta od stranputice) – a Uzvišeni ga daruje samo onima koji su duboko svjesni Njegova sveprisustva, onima koji su u takvaluku. Onda kada ljudima postane sasvim svejedno hoće li svijetom vladati dobro ili zlo onda se to zove neredom. Nered nije normalno stanje na zemlji. Ni sijanje nerda po zemlji nije čovjekovo prirodno stanje. Pogotovo kada mu je zbog toga svejedno.
Svijest o Božijoj sveprisutnosti pomaže čovjeku da ne zaboravi Boga, da na Njega misli i da Ga spominje, a upravo sjećanje je najbolji lijek protiv zaborava. Zaboraviti na Boga znači zaboraviti samoga sebe i svoju ulogu na Dunjaluku. Zato je propisan zikr – da bi nam Uzvišeni stalno bio na umu. Zašto?
Zato što se ravnodušnost spram Boga Dragoga odražava i na čovjekov odnos spram drugih ljudi, pa i cijelog svijeta. Vīzel, na pitanje šta je najdjelotovrniji lijek protiv ravnodušnosti, odgovara da je to pamćenje, sjećanje kao “suprotnost ravnodušnosti i svemu što je izaziva i čini.”
Sve do sada izneseno navodi nas na zaključak da je povratak Bogu i prosvjetljenje duše vjerom konačno rješenje problema zvanog ravnodušnost. To zahtijeva:
Da ne zaboravljamo na Boga;
Da sve naslage grijeha koje se talože na našim duhovnim čulima redovno, tevbom, skidamo i čistimo, kako bi nam pogled na svjetove bio čist i izoštren;
Da pamtimo dobre dane kako bismo lakše savladali nevolje u crnim danima;
Da pamtimo zlo koje nas snađe od ruke drugog čovjeka kako ne bismo dozvolili da nam se ono ponovi;
Da imamo osjećaja za patnje drugih ljudi onoliko koliko osjećamo vlastitu bol zbog nevolje koja nas snađe…
Neka nam nije svejedno!
Ne smije nam biti svejedno!
