U mnogim fikhskim djelima, naročito u fikhskim enciklopedijama, termin fidja se najčešće spominje zajedno s terminom fidāʼ, jer imaju ista značenja. Fidāʼ je infinitiv glagola fedā/jefdī, koji u arapskom jeziku ima sljedeća značenja: iskupljenje, izbavljenje, spas, iskup, otkup(nina) i žrtva. (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 1103.)
Po mišljenju nekih autora, fidāʼ je sam čin iskupljenja, a fidya je imetak koji se daje kod iskupljenja.
U fikhskim djelima fidja se definiše riječima: obavezna kompenzacija koju čovjek daje zbog propusta u nekom ibadetu.
Ko daje fidju
Post mjeseca ramazana je zahtjevan psiho-fizički ibadet i Uzvišeni Allah je, iz Svoje neizmjerne milosti, nekim kategorijama ljudi, koji imaju opravdan razlog, dozvolio da ga ne poste. Oni kod kojih se stanje promijeni, bilo da su bili bolesni pa ozdravili, ili putnici pa se vratili kući i sl., obavezni su da propuštene dane naposte, kada budu u stanju, a drugi, kod kojih se stanje ne mijenja (popravlja), imaju obavezu izdvajanja fidje.
Govoreći o obaveznosti posta, Uzvišeni Allah je rekao: Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane. (El-Bekare, 184) Prenosi se od Ibn Abbasa, r.a., da je za ovaj dio ajeta rekao: „Ovaj propis nije derogiran; odnosi se na starca i staricu koji ne mogu postiti, pa će za svaki dan nahraniti jednog siromaha.“ (Buharijeva zbirka hadisa, 3/510.) Većina učenjaka, među kojima su i hanefijski pravnici, se slažu sa Ibn Abbasom i stoje na stanovištu da ovaj propis i dalje važi za stare osobe.
Iako je Ibn Abbas u tumačenju ovog ajeta spomenuo samo osobu u dubokoj starosti koja teškom mukom podnosi post, sam kur’anski tekst, formulacijom „onima koji ga jedva podnose“, ostavlja mogućnost da se on odnosi i na druge slične kategorije. Ibn El-Munzir prenosi konsenzus islamskih učenjaka da se ovaj propis odnosi i na bolesnika koji boluje od hronične bolesti, koju bi post činio još težom, ili bi mu u tom stanju post bilo veoma teško i naporno izvršiti. (Jusuf Al-Karadavi, Post, str. 84.)
Prema stavu hanefijskih učenjaka, zakonski razlog propisa fidje (‘illetul-hukm) jeste stalna nemoć tj. nesposobnost da se posti, prouzrokovana stalnom slabošću ili hroničnom bolešću. (Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, 1/548.) Shodno tome, osobe kojima je dozvoljeno da ne poste, uz obavezu davanja fidje, svode se samo na spomenute dvije kategorije.
Spomenutim dvjema kategorijama osoba mogu se, prema mišljenju nekih savremenih islamskih pravnika (Muhamed Abduhu, dr. Jusuf El-Karadavi), pridodati osobe koje obavljaju teške fizičke poslove, usljed kojih nisu u mogućnosti postiti, poput rudara i sl., ili vozača koji su stalno na putu, a koji ne mogu naći slobodno vrijeme za napaštanje propuštenih dana posta. Ukoliko su u mogućnosti napostiti te dane, makar u zimskom periodu, tokom godišnjeg odmora, ili vikendima, dužni su to učiniti i fidja im ne može zamijeniti post. Ako, pak, to nisu u stanju, fidja je tada alternativni propis za njih. (Al-Seyyid Sābik, Fiqh al-sunna, 1/ 582-583., Al-Karadavi, nav. dj., str. 84.)
Da bi nekom bilo dozvoljeno korištenje alternativnog propisa (tj. fidje), uvjetuje se nemogućnost napaštanja do kraja života. Prema tome, onaj ko ne ispunjava ovaj uvjet obavezan je napostiti propuštene dane kada bude u mogućnosti, i ne može koristiti fidju. Zato fidju ne mogu koristiti bolesnik za čije ozdravljenje ima nade, putnik, trudnica, dojilja i svi ostali koji iz opravdanih razloga nisu postili neke dane ili cijeli ramazan, ali razlog zbog kojeg nisu postili je privremenog karaktera. Fidja je zamjena za napaštanje, a uz mogućnost primjene osnovnog propisa (u ovom slučaju napaštanje) nije dozvoljeno pribjegavati njegovoj zamjeni (u ovom slučaju fidji). (ʻAlāʼu al-dīn Al-Kāsānī, Badāʼiʻ al-ṣanāʼiʻ fī tartīb al-šarāʼiʻ, 2/265.)
Fidja za umrlu osobu
Ako bi osoba, koja iz opravdanog razloga (akutna bolest ili putovanje) nije postila neke dane ili cijeli ramazan, umrla prije nego što dođe u situaciju da može napostiti propušteno, ona nije bila dužna da naposti te dane, niti da dadne fidju. Ako bi, pak, oporučila, još za života, da se za nju dadne fidja, oporuka je valjana i fidja će se izdvojiti iz njenog imetka. Ta osoba nije bila obavezna napostiti niti dati fidju, jer je post Allahovo pravo koje je naređeno Šerijatom, a s obzirom na to da je osoba umrla prije nego što je mogla izvršiti tu obavezu sa nje je spala ta obaveza bez potrebe za bilo kakvom zamjenom.
Međutim, ukoliko „dužnik“ posta propuštene dane nije napostio, iako je imao za to priliku, pa umre, obavezno je iz njegovog imetka (ostavštine) izdvojiti sredstva na ime fidje, do jedne trećine njegovog ukupnog imetka. Ako osoba koja je umrla sa teretom napaštanja nije ostavila oporuku ili nije imala dovoljno imovine, onda to mogu učiniti, ali nisu obavezni, njeni nasljednici iz svoje imovine.
Nasljednici mogu dati fidju, ali neće postiti za tu osobu. Dokaz su riječi Allahova Poslanika: „Ko umre, a ostane dužan mjesec dana posta, neka za njega (nasljednik) za svaki propušteni dan posta nahrani siromaha.“ (Tirmizijina zbirka hadisa, 3/110.)
Nasljednici ne mogu postiti za tu osobu, jer se radi o postu koji se ne može zamijeniti za vrijeme života, pa ne može ni nakon smrti, kao što je kod namaza. (Ibrahim El-Halebi, Multeqa’l-ebhur, 1/294-295.)
Kada se daje fidja
Fidja se može dati odjednom na početku ramazana ili u vremenu kada postane obavezna, tj. tokom ramazana, što znači da se može izdvojitii na kraju toga mjeseca. Fidja se može dati nakon što postane obavezna, ali se ne može dati ranije, tj. prije nego što postane obavezna. (I. El-Halebi, Multeqa’l-ebhur, 1/96.)
Kome se daje fidja
Budući da se i u Kur’anu navodi sintagma “nahraniti siromaha” islamski pravnici su jedinstveni da se fidja isključivo daje siromahu (miskīn) . Kako je za svaki propušteni dan posta potrebno nahraniti jednog siromaha islamski pravnici su raspravljali o tome da li se fidja mora dati odrasloj osobi ili se može dati i djetetu. Stav našeg mezheba je da se ona može dati i djetetu, koje još nije počelo jesti čvrstu hranu, a za njena je uzima njegov staratelj. (Wahbī Al-Zuḥaylī, Al-fiqh al-islāmī wa adillatuh, 3/495.)
Također, po propisima našeg mezheba, fidja se može dati odjednom većem broju siromaha, kao što se za više dana može dati jednom siromahu. (A. Tuhmaz, Hanefijski fikh, 1/549.)
Iznos fidje
Kako u Kur’anu i u hadisu nije preciziran iznos za fidju, islamski pravnici imaju različita mišljenja o tom pitanju. Stav hanefijskog mezheba jeste da iznos fidje, tj. hrane kojom se treba nahraniti siromaha, odgovara iznosu sadekatul-fitra. (I. El-Halebi, Multeqa’l-ebhur, 1/296.)
Treba naglasiti da visina fidje, kao i sadekatul-fitra, zavisi od ličnog standarda i da se računa prosjek troškova dnevne prehrane, računajući tu samo hranu.
Prema tome, ako se više ulaže u ishranu, i visina fidje je veća. Nije ispravno da lice koje živi u zemlji visokog standarda fidju preračunava po standardu u Bosni i Hercegovini. Fidja se, naravno, može dati i nekome u Bosni i Hercegovini, ali određivanje njene visine se vrši prema ulaganjima u ishranu u zemlji u kojoj se živi. (M. Hasani, nav. članak)
Prema propisima u našem mezhebu, obaveza fidje će se izvršiti ako se na bilo koji način siromasi nahrane, bilo kroz davanje osnovnih životnih namirnica, ili u formi obroka ili u novcu. (Al-Karadavi, nav. dj., str. 84.)
Davanje fidje, po propisima hanefijskog mezheba, jeste vadžib. No, ako osoba koja je treba dati bude siromašna, s nje spada ta obaveza, jer „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.“ (El-Bekare, 286.) U tom slučaju, ta osoba treba činiti istigfar (tražiti oprosta od Uzvišenog Allaha). (A. Tuhmaz, nav. dj., 1/549.)
Institucionalno prikupljanje fidje i njeno prosljeđivanje siromasima
Vođeni činjenicom da veliki broj vjernika, a posebno u dijaspori, živi i radi u mjestima u kojima ne poznaje muslimana siromaha koji može biti korisnik fidje, Vijeće muftija je na svojoj petnaestoj redovnoj sjednici, održanoj u Sarajevu 21. marta 2018. godine, donijelo fetvu o dozvoli institucionalnog prikupljanja i raspodjeli fidje i keffareta. U fetvi se, između ostalog, navodi:
„S obzirom na to da je izdvajanje fidje imovinski ibadet kod kojeg je dozvoljeno opunomoćenje u njegovom izvršavanju i da postoji potreba za lakšim dostavljanjem fidje do krajnjih korisnika (siromašnih osoba), Vijeće muftija smatra dozvoljenim i poželjnim institucionalno prikupljanje i distribuiranje fidje, posebno u aktuelnoj društvenoj situaciji kada jedan broj siromašnih vjernika živi u udaljenim mjestima, i s druge strane veliki broj vjernika, a posebno u dijaspori, nije u situaciji da osobno izvrši ovu obavezu na uobičajen način. Islamska zajednica ovom akcijom olakšava vjernicima da izvrše svoju vjersku obavezu pomažući istovremeno svojim socijalno ugroženim članovima.
Ovom akcijom Islamska zajednica u Bosni i Hercegovni ne mijenja suštinu fidje i keffareta, jer njihovi korisnici i dalje ostaju isti, tj. siromasi i nevoljnici, ali se njome omogućava vjernicima da na lakši, sigurniji i svrsishodniji način izvrše spomneute vjerske obaveze.
Također, ovom akcijom se ne ukida pojedinačno izdvajanje fidje i keffareta i njihovo direktno uručivanje krajnjem korisniku. Ko želi, i dalje može svoju fidju i keffaret direktno davati siromahu.
Islamska zajednica će formirati poseban fond za fidju i keffaret i sva sredstva iz tog fonda će se usmjeravati samo za potrebe siromašnih, uključujući i pomoć učenicima i studentima kojima je potrebna takva vrsta pomoći.“
Na osnovu ove fetve Rijaset Islamske zajednice je osnovao poseban fond za fidju i keffaret, te svi oni koji žele mogu ovu svoju obavezu izvršiti uplatom sredstava, na posebne blokove, kod svojih imama ili na blagajni Rijaseta.
