Džamija je bila mjesto za obavljanje namaza za muškarce i za žene koje su na isti način kao i muškarci obavljale i itikaf (l’tikaf). (Imam Malik b. Anas, Al-Mudawwana al-Kubra, Dar Sadir, Bayrut, (n.d.), I, 231) Džamija je bila i obrazovni centar u kojem su žene ravnopravno sa mušakrcima stjecale znanja. Mnogobrojni su hadisi koji ovo potvrđuju i u Buharijinom i u Muslimovom Sahihu. Džamija je istovremeno bila i društveni klub u kojemu su vjernici upražnjavali dozvoljene vrste zabave, kao što su, npr., bili plesovi Abesinaca. Ovakav jedan ples promatrala je i Aiša nakon što je Poslanikovim ﷺ suprugama propisano da sa drugima mogu razgovarati isključivo iza zastora (hidžaba). Poslanik ﷺ je Aišu tom prilikom ogrnuo svojim ogrtačem kako se ne bi mogla vidjeti. (Ibid) Ovaj slučaj navodi Ibn Hagar al-‘Asqalani u komentaru al-Buharijinog Sahiha u poglavlju Odgovor onima koji smatraju zabranjenim igranje u džamiji. (Al-Asqalani, Fath al-Bari, II, 444)
Za vrijeme Poslanikovog života poslovne aktivnosti žena proširile su se i na poljoprivredu i trgovinu. O ovim poslovima Žena muslimanki govori se u više hadisa, kao što je slučaj Umm Mubeššire al-Ansarije (Umm Mubaššir al-Ansariyya) koja je imala imanje palmi. (Sahih Muslim, II, 155) Drugi hadis spominje tetku Džabira b. Abdulaha (Gabir b. ‘Abdullah) koju je (Džabir) prekorio kad je željela izaći i nadgledati obrezivanje datulinih palmi na svojem imanju dok je bila u periodu čekanja (iddeta) nakon što je ostala udovica. Kada je za dozvolu upitala Poslanika ﷺ , on joj je dopustio rekavši: Da, obreži svoje palme. Možeš također dati milostinju (sadaka) ili učiniti kakvo dobro djelo.” (Sahih Muslim, Kitab at-talaq, 57)
Veo na licu (nikab) nosile su rijetko, samo neke žene, iz običaja. Štaviše, nošenje vela preko lica za vrijeme namaza, obavljanja hadža i umre, za vrijeme dok su u ihramima, zabranjeno je ženama. Povrh toga, kada bi neka djevojka odlučila da se uda, ukrašavala bi se da bi ljepše izgledala pred proscima. Tako kada se Subej’a bint al-Haris (Subay’a bint al-Harit), nakon što joj je prošao period čekanja nakon muževljeve smrti, počela dotjerivati za potencijalne prosce, Ebu Senabil (Abu Sanabil) je prijekorno upitao zašto se tako rano priprema za udaju.
U njenom slučaju period čekanja se završio ranije zato što se porodila nekoliko dana nakon smrti muža tako da nije morala čekati da prođu četiri mjeseca i deset dana. Pošto Ebu Senabil nije znao za njen slučaj, on joj je zato i prigovorio za dotjerivanje. Kada je svoj slučaj iznijela pred Poslanika ﷺ, on joj je dao za pravo. (Ovaj se slučaj navodi u nekoliko verzija hadisa, sa više detalja u pojedinim hadisima. Hadise navode al-Buhari, Muslim, Ahmad, Abu Dawud, an-Nasa’i i Ibn Maga) Ebu Senabil je potom zaprosio za sebe, ali ga je ona odbila. Nakon toga javila su joj se dva prosca: jedan srednjovječni, a drugi mladi kojeg je na kraju odabrala. (Al-‘Asqalani, Fath al-Bari, IX, 472)
Jedna od najznačajnijih uloga koju je u vjerovjesničko doba imala žena bilo je sudjelovanje u vojnim pohodima zajedno sa Allahovim Poslanikom. Premda žene nisu bile obavezne sudjelovati u borbama kao muškarci, njima je sudjelovanje u vojnim pohodima bilo dopušteno. Ukoliko se radilo o odbrambenom ratu, onda je to i za njih bilo obavezno.
Uloga žena u vojnim pohodima ograničavala se, uglavnom, na liječenje ranjenika, osiguravanje vode za žedne borce i druge slične pozadinske poslove. Žene su mogle uzeti učešća u direktnim borbama, samo ukoliko je situacija to zahtijevala. Takvih slučajeva zabilježeno je mnogo. Jedna od najsvjetlijih takvih primjera bila je ensarijka Nasiba bint Ka’b (Nasiba bint Ka’b) koja je učestvovala u bitkama na Uhudu (Uhud), Hudejbiji (al-Hudaybiyya), Hajberu (Haybar), Hunejnu (Hunayn), u bici poznatoj kao ‘Umra al-Qada’, odnosno “Kompenzaciona umra” i Bici na Jemami (al-Yamama). Direktno u borbama učestvovala je jedino u Bici na Uhudu.
Omer ibn Hattab prenosi od Vjerovjesnika ﷺ da je za nju rekao: “Kad god se u Bici na Uhudu okrenem desno ili lijevo, vidim je da se bori kako bi me odbranila.” (Ibid., VI, 80) U toku borbe bila je zajedno sa Umm Ejmenom (Umm Ayman) i Umm Sulejmom (Umm Sulaym) i sve su obavljale pozadinske poslove. Kada su, međutim, primijetile da bi nevjernici mogli pobijediti, ostavile su prinošenje vode žednim borcima i liječenje ranjenika.
Ostavivši posude sa vodom, prihvatile su se oružja poginulih i zajedno sa Poslanikovim ﷺ drugovima stale u njegovu odbranu. Al-Vakidi (al-Waqidi) spominje da se Nasiba “borila na Uhudu i da je dvanaest puta ranjena. Ranu na vratu liječila je godinu dana.” (Ibid., VI, 93) U vrijeme halife Ebu Bekra (Abu Bakr) sudjelovala je u jednoj bici protiv otpadnika, boreći se direktno dok nije ubijen Musejlema, jedan od otpadničkih vođa. U Medinu se vratila sa deset rana, raznih uboda i posjekotina. (Ibn Sa’d, At-Tabaqat al-Kubra, VIII, 412-413)
Ibn Sa’d također bilježi da je Umm Sulejta (Umm Sulayt) sudjelovala u bitkama na Hajberu i Hunejnu. (Ibn Sa’d, At-Tabaqat al-Kubra, VIII, 419) Muslim prenosi u svome as-Sahihu od Enesa da je “Umm Sulejma za vrijeme bitke na Hunejnu uzela bodež u ruke rekavši: ‘Ako mi priđe i jedan nevjernik rasporit ću mu stomak’.” (Sahih Muslim, X, 510, hadis br. 1809)
Jedna od heroina Bitke na Uhudu bila je Umm Ejmen, Poslanikova ﷺ dadilja u djetinjstvu, koja se kada je vidjela nevjernike da usmjeravaju svoje strijele prema Poslaniku ﷺ išli, ispriječila da ga svojim tijelom zaštiti tako da je nju pogodila jedna strijela u rame. (Al-‘Asqalani, Fath al-Bari, VI, 93, hadis br. 2881) U Bici na Hajberu, Umejja bint Kajs (Umayya bint qays) iz plemena Gifar žestoko se borila protiv Jevreja pa ju je Poslanik ﷺ odlikovao ogrlicom, slično današnjim medaljama koje se dodjeljuju ratnim vojskovođama i herojima.
Žene su se nastavile boriti u bitkama i nakon smrti Vjerovjesnika ﷺ. (Ibn Sa’d, At-Tabaqat al-Kubra, VIII, 293) Tako je Esma bint Jezid ibn Seken (Asma’ bint Yazid ibn Sakan) u Bici na Jermuku (Yarmuk) ubila devet bizantijskih vojnika šatorskim kolcem. (Al-‘Asqalani, Al-Isaba fi Tamyiz as-Sahaba, VIII, 12-13) Umm Musa (Umm Masa) iz plemena Lahme (Lahma), majka Musaa ibn Nusajra (Musa ibn Nusayr), učestvovala je u istoj bici, ubila neprijateljskog vojnika i uzela njegovu obuću. (Al-‘Asqalani, Al-Isaba fi Tamyiz as-Sahaba, VIII, 285)
Umm Haram (Umm Haram) je jedna od žena koja je tražila od Poslanika ﷺ da moli Allaha da joj omogući da sa vojskom putuje morem radi borbe na Božijem putu. Allah je uslišao Poslanikovu dovu i ova žena je putovala sa muslimanskom vojskom na Kipar u vrijeme halife Osmana b. Afana (‘Utman b. ‘Affan) i kao šehid tamo poginula. Njen mezar nalazi se na poznatom mjestu u Larnaki. ( Al-‘Asqalani, Fath al-Bari, VI, 89, hadis br. 2877)
Bezbrojni su primjeri herojskog učešća žena muslimanki u ratnim borbama, kao što su Esma bint Ebi Bekr (Asma’ bint Abi Bakr), Havla bint el-Ezver (Hawla bint al-Azwar), Umm Hakim (Umm Hakim), supruga Ikrime ibn Ebi Džehla (‘Ikrima ibn Abi Gahl), koje se u borbama nisu isticale ništa manje od najboljih boraca muškaraca.
Ovdje posebno želim istaći da ratovanje sa oružjem u ruci nije obavezno za žene kao što je za muškarce, ali je dozvoljeno ukoliko to žena želi. Zato ni danas nema nikakvih vjerskih zapreka da žene kao vojnici služe u kopnenim, pomorskim ili zračnim oružanim snagama pod uvjetom da se vodi računa o islamskim odredbama koje se tiču njihove zaštite i poštovanja. Takav vid aktivnosti žena ni u kojem slučaju ne bi trebao škoditi njihovom statusu i ugledu.
Mnogo je poznatih žena iz vremena Allahovog Poslanika ﷺ koje su zauzimale značajne pozicije iz oblasti nauke. O njima se govori u velikom broju hadisa. Zna se da su mnogi Poslanikovi ﷺ drugovi iz generacija muslimana poslije njih (tabi’ini) išli do žena i tražili njihova mišljenja o raznim pitanjima. U tom pogledu među njima su prednjačile Vjerovjesnikove ﷺ supruge.
Žena muslimanka u vrijeme Poslanika ﷺ učestvovala je i u raznim političkim aktivnostima kao što su zaklinjanje na vjernost, seobe (hidžra) i savjetovanje. Neki koji žele umanjiti poziciju žene u islamu tvrde da zaklinjanje na vjernost od strane žene znači iskazivanje lojalnosti u pogledu nečinjenja krađe i preljube. Oni koji ovo tvrde zaboravljaju Allahove riječi: “O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, da neće krasti, da neće bludničiti, da neće djecu svoju ubijati, da neće muževima tuđu djecu podmetati i da ti neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati, ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv. (Al-Qur’an, Al-Mumtahina, 12) Oni tvrde i da hidžra ne predstavlja politički čin, mada predstavlja vrhunac političke aktivnosti koja se odnosi na sve muslimane i muslimanke, izuzev nemoćnih koji to iz fizičkih razloga ne mogu činiti.
Kao najbolji primjer konsultacija sa ženama kao vidom njihove političke aktivnosti, može poslužiti incident koji se dogodio kada su neki Poslanikovi ﷺ drugovi oklijevali u izvršavanju njegove naredbe da skinu ihrame nakon što je Poslanik ﷺ zaključio primirje sa nevjernicima na Hudejbiji. Njegovo savjetovanje sa suprugom Umm Selemom u vezi s ovim slučajem predstavlja najbolji primjer koji se u ovom pogledu može navesti. Savjetujući Poslaniku ﷺ šta da čini, Umm Seleme je demonstrirala dubok osjećaj razumijevanja problema otkazivanja pokornosti nekih njegovih drugova, koji je očito bio političke prirode. Prihvatajući njen savjet, Poslanik ﷺ je veoma brzo osigurao pokornost svih svojih drugova.
Ovo bi bili samo neki od mnogih primjera koji govore o potpunom učešću žena u svim vidovima života u Vjerovjesnikovo ﷺ vrijeme. U ovom smislu mogli bismo navesti još bezbroj sličnih primjera koji bi potvrdili navedeni zaključak. Nadamo se da smo i spomenutim uspjeli predstaviti stvarnu islamsku sliku onog o čemu smo naprijed govorili a koja se razlikuje od one koja Vlada u nekim muslimanskim državama te od mišljenja nekih naših učenjaka.
Odlomak iz knjige: Ahmed Zeki Jemani, Žena u islamu, El-Kalem/Gazi Husrev-begova biblioteka uSarajevu, Sarajevo, 2007., str. 36-43.
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
