Od dolaska islama na ove prostore stanovnici ovih krajeva odazivali su se ovoj petoj islamskoj dužnosti, te je ona postala sastavni dio njihovog života, kulture i tradicije.
Zvanično osvojenje Bosne i Herecegovine od strane Osmanlija bilo je 1463. iako su veliki dijelovi bili osvojeni još prije ovog datuma. Od tog vremena pa do današnjeg dana Bošnjaci neprestano svake godine odlaze na hadž. U redovima koji dolaze namjera mi je ukratko spomenuti neke podatke koji ukazuju na to koliko su muslimani ovih prostora vodili računa o ovom ibadetu i šta je on predstavljao u njihovim životima i koliku su ljubav imali prema njemu.
Prve hadžije s ovih prostora
Prva osoba s ovih prostora koja se spominje kao hadžija bio je “hadži Mehmed”, zapovjednik tvrđave Hodidjed od 1455. do 1463. Potom se 1477. spominje hadži Husein.[1] Poslije toga imamo sve veći i veći broj hadžija, tako da se, npr., u Mostaru 1585. spominju već 33 hadžije.[2]
Vrijednost hadža – vrijednost osrednje kuće u Sarajevu
Hadž je ibadet koji u sebi sadrži komponente tjelesnog i imovinskog ibadeta. Tako, npr., zekat je ibadet koji je imovinskog karaktera, namaz je tjelesnog, a hadž i tjelesnog i imovinskog. Iz tog razloga odlazak na hadž podrazumijeva i izdvajanje dijela svoje imovine kako bi se obavio ovaj ibadet. Troškovi odlaska na hadž s ovih prostora razlikovali su se od vremena do vremena, te je bitno istaći da je nekad cijena bila mnogo veća nego danas. Historičari spominju da je u određenim periodima iznosila od 3000 do 5000 akči, dok je osrednja kuća u Sarajevu koštala 4000 akči. Iz ovoga vidimo da je cijena hadždža iznosila vrijednost osrednje kuće u Sarajevu, što ni u kojem slučaju nije mala cijena. Također, ako vrijednost hadždža prevedemo u cijenu stoke, ona bi iznosila između 23 i 38 grla krupne stoke ili oko 100–166 grla sitne stoke.[3]
Putovanje na hadž iz Bosne trajalo je oko jedne godine
Pored toga što je vrijednost hadža bila velika, dužina puta na hadž također je zahtijevala veliku požrtvovanost. Put na hadždž iz Bosne do Mekke i nazad trajao je oko godinu dana. Prema jednom podatku, od polaska iz Travnika do dolaska na Arefat put je trajao 175 dana, uključujući odmor i pauze hadžija, što znači da je samo put do Mekke, bez uračunavanja vremena trajanja obreda i boravka u Mekki i Medini poslije obreda, trajao nepunih šest mjeseci.[4] Neke hadžije znale su mnogo ranije doći u Mekku, kao, npr., hadži Jusuf Livnjak, koji je u Mekku stigao 3 mjeseca prije obreda.[5] Hadži Mustafa Novljanin iz tvrđave Novi odmarao se u Damasku 35 dana.[6] Neke hadžije putovale su brže, a neke sporije, što je logično i zbog samog načina putovanja i dionice, međutim, u svakom slučaju u uobičajenim okolnostima za obavljanje hadža kopnenim putem neophodna je bila godina dana.[7]
Poteškoće putovanja na hadž
Put na hadž povlačio je za sobom i rizik i poteškoće. Bosanske hadžije znale su biti izložene raznim rizicima. Ponekad su ti rizici bile velike vrućine, nepostojanje pitke vode, ponekad oluje i kiše, a onima koji su putovali morem veliki rizici bile su bure. Također, rizik za hadžije predstavljali su i drumski razbojnici i gusari na moru, pa je zato bila velika potreba da se put hadžija osigura. Tako su, npr., 1882. godine na Sredozemnom moru prilikom putovanja na hadždž nestala četverica sarajevskih hadžija. Bilo je direktno naznačeno da su u rukama gusara.[8]
Nalazimo i podatak da je 1559. godine bosanske hadžije predvodio “emirul-hadž” i brinuo se o njihovoj sigurnosti na putu. Ova osoba birana je iz viših vojnih struktura na području Bosne.[9] Ova činjenica govori nam koliko su muslimani ovih prostora pridavali pažnju ovom ibadetu te vodili računa o sigurnosti hadžija. Godine 1748. Hadži Mustafa Bošnjak Muhlisi, govoreći o vojsci koja osigurava hadžije, kaže: “Divna je to služba na Allahovom putu!”[10]
Ljubav prema hadžu
Ako budemo posmatrali socio-ekonomski položaj naših hadžija kroz prošlost, primijetit ćemo da među hadžijama nalazimo i bogataše i siromahe, kao što nalazimo i zanatlije, trgovce, ulemu, kadije, nosioce raznih funkcija i slično, znači, sve slojeve društva. Ono što bih iznio ovdje jesu neki podaci o nekim hadžijama koji uistinu ukazuju na jednu posebnu ljubav prema ovom ibadetu. Od tih primjera jesu sljedeći:
Hadži Hasan pješke otišao u Mekku 1774/5.
Hadži Mehmed također pješke otišao na hadždž 1779/80.
Hadži Ibrahim, koji je živio i zarađivao od čišćenja nužnika, otišao na hadždž 1778/9. i, kad se vratio, nastavio živjeti od istog posla.
Hadži Salih Katić uzeo plaću za 10 godina unaprijed kako bi mogao obaviti hadždž i umro na hadždžu!
Hadži Salih Cigić prodao svoj imetak i otišao na hadždž.
Hadžije Salih Žmiro, Džedžibilić, Karaibrahimović i Husko bili su prijatelji, te su prodali nekretnine, međusobno se pomogli i tako otišli na hadždž.
Priredio : hfz. Dževad Gološ
NASTAVIĆE SE
Izvor naslovne fotografije: Tuzlarije
saff.ba
____________________
[1] Aladin Husić, Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine, str. 27, 28. [2] Str. 37. [3] Str. 61, 62. [4] Str. 69. [5] Isto. [6] Str. 71. [7] Str. 71. [8] Str. 91. [9] Str. 87. [10] Str. 89.
