U Bosni je prije Islama vladala izvorna Isaova vjera, sve do dolaska Turaka kada je većina bogumila primila Islam. Naime, Arijev se nauk oko 350. godine širio istočnim Sredozemljem i među gotima s onu stranu Dunava. Jedan dio Gota arijanske vjere će pred navalom Huna i kasnije Bizanta naći oko 550. godine spas u Bosni te pojavu bogumilstva kod autohtonog stanovništva treba tražiti u vjeri novomaniheja iz čega je izrasla Crkva Bosanska i stećci. Često proganjani od Bizanta, mađarskih kraljeva i rimskih papa zbog „Crkve bosanske“ natjerali su bogumile-arijane u zagrljaj Turcima i prelasku na Islam jer im je monoteizam i vjerovanje o Isusu mnogo bliže Islamu nego vjerovanje drugih kršćana. Tako su slavenizirani starosjedioci Bosne kao „dobri Bošnjani“ većinom postali muslimani.
U susjedstvu Bosne, između Dunava i Save još od 13. vijeka širila se „Crkva bosanska“ a nešto kasnije na to područje pristigli su iz Bohemie protjerani husiti-sljedbenici viklifizma. Oko 1430. bošnjačka i husitska crkva na tom prostoru imale su većinu. Veliki dio husita prišao je bošnjačkoj crkvi uoči turske opasnosti 1526. kada su Turci zemljište između Dunava i Save osvojili gotovo bez borbe, te nije bilo ni propadanja stanovništva. U prvom redu islam su na tom području primili listom svi pripadnici bošnjačke crkve i husiti tako da su u drugoj polovini 16. stoljeća na tom zemljištu postojala velika središta s mnogobrojnim muslimanskim stanovništvom.
Primanjem Islama bogumili i husiti već od kraja XVI stoljeća imaju razvijenu islamsku duhovnost, kulturu, književnost, te počinju pisati na arapskom, turskom i perzijskom jeziku.
Hojkurići su u Bosnu pristigli sa sjevera
Tešanjski Hojkurići porijeklo vode od pretka Hojkur (Jastreb) iz gornjeg Podunavlja, sa sjevernih Ugarskih prostora, koji su kao protjerani husiti došli na prostor između Dunava i Save oko 1437. a dolaskom Turaka 1526. primili islam. Do 1694. godine svi muslimani iz Mađarske, Slavonije i Srema zajedno sa osmanskom vojskom povukli su se na prostor sjeverne Bosne.
Po dolasku Hojkur-a u Tešanj (1689. godine) u Sufi Oručevom mesdžidu-derviškoj tekiji, 1773. hadži Muhamed ibn Hasan Hojkurić obnovio je muallimhanu, u čijoj neposrednoj blizini je i živio (na placu 8/5 u Tabacima) od ~1750-1825. godine. Muhamed je 1773. godine prepisao knjigu sufije Semerkandija koju je 1746. godine s perzijskog preveo njegov amidža Mustafa Hojkurić (rođen ~1720), a koja se i danas nalazi u tešanjskoj biblioteci. Na kraju prevedene knjige Mustafa je napisao:
„Završeno je pisanje ove knjige uz Allahovu pomoć,
Gospodara i Onoga koji daje i upućuje na pravi put.
Da Allah dž.š. oprosti i smiluje se svim muslimanima a i piscu ove knjige.
Da Allah uzdigne na veće stepene ko god me spomene po dobru.
Allah da podari razum i spas od kazne, piscu ove knjige,
siromahu Mustafi iz Tešnja sinu Husejnovom.
Da Allah dž.š. oprosti njima dvojici
i svim muslimanima i muslimankama.
Završeno godine 1746.“
U maju 1773. godine Muhamed je prepisao prevod knjige sufije Semerkandija, i dopisao:
„Došli su čudni dani …
Ništa nije savršeno ali je dovoljno za novo proljeće …
Nestaje tama nadvijena cijelo stoljeće.
Postat će Islamu pokorna.“
Hadži Husejn ef. Hojkurić
Tekija je tokom vremena preuređivana a danas je tu Hamzi-begova džamiji čiji je prvi imam bio hadži Husejn Hojkurić (1780-1869) sin Muhamedov. Hadži Husejn efendija je ukopan u haremu ove džamije u Tešnju. Na uzglavnom nišanu sa ulemskim turbanom sa prednje strane uklesan je natpis arapskim slovima:
„O ti koji stojiš nad mojim kaburom
Ja sam jučer bio ono što si ti danas
Sutra ćeš ti biti kao što sam ja sada“
Hadži Husejn efendije imao je dva sina Sadika i Muhameda i kćerku koju je udao u porodicu Ajanovića u Tešnju, vakife iste džamije. Sadikovi su iza 1910 otišli u Adapazar (i u Turskoj dobili prezime Uysal) a u Tešnju je ostalo hadži Muhamedovo potomstvo, odakle su neki dalje krenuli u Banjaluku, Sarajevo, Zagreb, Švedsku,.. Ipak, svi Hojkurići ma gdje bili po svijetu su sa tešanjskog kraja, rođaci od jednog zajedničkog pretka iz Bohemie.
Napisao, Hamzalija Hojkurić
